Učinci izbjegličke krize u Sloveniji očituju se prvenstveno u pomicanju cijelog političkog spektra u desno. Uzrok tome ne leži u neposrednoj reakciji političkih aktera i stanovništva na izolirano pitanje tretmana izbjeglica, već je posrijedi katalizacija unutarnjih društvenih sukoba, ili njihova izostanka, i političkih odnosa moći.
U vrijeme Drugog svjetskog rata Slovenija je bila podijeljena na dva dijela između nacističke Njemačke i fašističke Italije, dok je manji dio zaposjela i Mađarska. Pod fašističkom okupatorskom vlašću našao se i glavni grad Ljubljana. Najveći podsjetnik na tadašnju fašističku okupaciju je i danas ”Put sjećanja i drugarstva”, nakon raspada Jugoslavije poznat kao ”Put uz žicu”. Riječ je o više od 30 kilometara dugom obruču koji je ograđivao Ljubljanu više od 1100 dana od 1942. do 1945. godine. Na njemu su fašisti postavili sustav s više od 200 bunkera, bodljikavom žicom i drugim preprekama koje su bile široke 8 metara i visoke 2 metra. Svrha mu je bila sprječavanje protufašističkog partizanskog djelovanja, što mu nije sasvim uspjelo, ali je jako narušavao život čitavog grada. Sjećanje na bodljikavu žicu i bunkere koji su 3 godine opkoljavali Ljubljanu obilježava se svake godine, počev od 1946., marševima i utrkama oko 9. maja, dana konačnog sloma fašizma u Evropi.
Ipak, 9. maj 2016. će biti nešto drugačiji. Na 70. obljetnicu prvog marša uz žicu neće biti moguće ignorirati “neugodnu” činjenicu da je moguć i marš uz žicu koju je na slovensko-hrvatskoj granici, nekoliko tjedana unazad, krenula postavljati vlada Mire Cerara. Bodljikava žica, duga više od 600 kilometara, bit će postavljena duž čitave granice s Hrvatskom. Ta žica će biti i 20 puta dulja od bodljikave žice koju su oko Ljubljane postavili fašisti.
“Bodljikava žica nije bodljikava žica”
Sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata ne trebamo više fašiste da bi nas okupirali, taj zadatak možemo i bolje obaviti sami. Prije samog postavljanja ograde premijer Miro Cerar sastao se i s mađarskim predsjednikom vlade Viktorom Orbánom. Čovjekom, koji je svega nekoliko mjeseci ranije prozivan kao diktator, sjetimo se samo šaljivog pozdrava koji mu je uputio Jean-Claude Juncker. Više se ne sprdaju s Orbánom, već uče od njega. Njegov stav da će Evropa biti Evropa ograda ili je neće biti zauzima sve više vlada država članica Evropske unije.
Činjenica da je nedavno obilježena i 26. godišnjica pada Berlinskog zida ukazuje na još veću povijesnu ironiju, ili ako se poslužimo Hegelom, spoznaju da je povijest učiteljica, ali da od nje nikada ništa ne naučimo. Stoga bi trebalo nanovo promisliti i poslovičnu zamjerku projektu Evropske unije po kojoj nikada nije bio sposoban uspostaviti pozitivan identitet među stanovništvom Evrope, da nešto takvo poput Evropljanke ili Evropljanina u stvarnosti ne postoji. Evropa nema premalo identiteta, dapače, ima ga previše. Ona je podijeljena ličnost koja pokušava zadržati smrtno ozbiljan izraz lica dok u jednu ruku slavi pad zidova, a u drugu ruku zida nove. Uz diskurs koji prati postavljanje novih ograda, zidova i tehničkih prepreka (što je za slovensku vladu omiljeni izraz) valjalo bi prisjetiti se radnog naziva Berlinskog zida. Zvao se je Antifaschischer Schutzwall, odnosno antifašistički zaštitni zid.
Ipak, bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici potrebno je priznati da je zid nazvala njegovim pravim imenom. Slovenska vlada to nije sposobna, premijer Cerar je uporno govorio o “tehničkim preprekama”, a još korak dalje je otišla šefica njegove parlamentarne grupe, inače profesorica politologije. Simona Kustec Lipicer je, naime, izjavila da “bodljikavu žicu nikako se ne smije shvaćati kao bodljikavu žicu”. Izjavu je dala dok je slovenska vlada na granici već postavljala dva koluta, da, pogodili ste, bodljikave žice!
Uspon desnih stranaka
Čak je i Janez Janša, predsjednik najveće opozicijske stranke i dvostruki predsjednik vlade, ismijavao vladu da se ne usudi izgovoriti riječ na “O”, dakle ograda. Odnos između Cerara i Janše je zanimljiv iz još jednog dalekosežnijeg i prijelomnog rakursa. Janez Janša zadržava u slovenskoj javnosti – barem na njenom lijevom polu – tvrdoglavu sliku autoritarnog političara.
Međutim, skoro je pa nezamislivo da bi si Janša mogao priuštiti gradnju takve ograde, isto kao što su neoliberalne politike, koje su provodile i nominalno ”lijeve” vlade, pod Janšinom vlašću naletile na beskrajno veći otpor. Umjesto toga, prljavi posao desnice i mjere štednje ponovno provode vlade koje su izabrane upravo radi toga da ne bi bile desne i da ne bi slijedile neoliberalne politike. S time se cijeli politički prostor pomiče udesno, današnji centar je do jučer bio desnica, a današnja desnica, jučerašnja krajnja desnica. Sukladno obratu, stanje se pogoršava i na lijevoj strani, nekoć priznati socijalni standardi i norme danas postaju navodno radikalne i neodržive politike.
Ti pomaci se odražavaju i u zadnjim istraživanjima javnog mnijenja. Po njima je stranka Janeza Janše, Slovenska demokratska stranka (SDS), dobila najvišu potporu od 2012. godine i iznosi skoro 25%. Veliki skok bilježi i desna Nova Slovenija od 4,5%, a po ovim istraživanjima na rubu ponovnog ulaska u parlament bi bila i Slovenska narodna stranka (SLS) (koja je, naime, ostala ispod praga na posljednjim izborima). Novi predsjednik ove stranke, Marko Zidanšek, nedavno je dao sljedeću izjavu: “Slovenski narod je u posljednjim danima i tjednima pokazao veliku solidarnost s migrantima, ali sada Vlada RS mora odmah poslati jasnu poruku, i svojim djelovanjem to pokazati, da migranti u Sloveniji nisu više dobrodošli. Ponovno se pokazalo – učini dobrotu na svoju sramotu. U SLS-u zahtijevamo promptnu gradnju ograde na slovensko-hrvatskoj granici.” Sve tri stranke bilježe visoki uspon upravo na račun oštrih i beskompromisnih prijedloga za ”rješavanje” izbjegličke krize.
Socijalna pozadina ksenofobije
Ne iznenađuje da je upravo Cerarova stranka, koja te mjere faktički provodi u praksi, zabilježila najveći pad popularnosti. Zašto bi ljudi dali svoj glas plagijatoru kada imaju pred sobom dovoljno originala? Jedna i jedina politička stranka koja bodljikavu žicu kategorički odbija je Ujedinjena ljevica. Ona naglašava da izbjeglička kriza i izmišljena slika izbjeglica djeluju, prije svega, kao priručni katalizator svih stvarnih društvenih problema.
Doista, o nezaposlenosti, mjerama štednje i siromaštvu zadnjih tjedana se više ne govori. Na prvi pogled stanje je nadasve apsurdno i iracionalno. Upravo ljudi koji danas žive u izrazito teškom socijalnom položaju, čiji glas se tako i tako ne čuje, glasniji su više nego ikada kada je u pitanju mržnja prema izbjeglicama. Na zadnjoj nogometnoj utakmici između Olimpije i Maribora, navijači potonjih, Viole, u jednom trenutku su razvili transparent s natpisom: ”Najdragocjenija stvar koju nam mogu uzeti je vlastiti narod. Ako se za njega nećemo boriti, izgubit ćemo ga zauvijek. Stop migrantima”. Ostavimo po strani činjenicu da lavovski dio ekipe Maribora čine upravo migranti ili njihovi potomci. Na kraju krajeva logika i racio fašističke politike nikada nisu vidljivi na prvi pogled. Kada pogledamo ispod površine stvari su znatno logičnije.
Mržnja i bijes koji su danas upereni prema izbjeglicama nisu se pojavili preko noći. Postojali su i prije, a upravo je Maribor dobar primjer. Nekad jedan od najvažnijih industrijskih gradova u Jugoslaviji po njenom raspadu je počeo i sam propadati. Deseci tvornica (npr. poznati TAM, Tvornica automobila Maribor) su otišli u stečaj i tisuće ljudi su izgubile posao. Sve što je na ruševinama Drugog svjetskog rata izgradila generacija naših roditelja i njihovih roditelja, počelo se pretvarati u prah. Besperspektivnost je bila tranzicijsko nasljeđe koju je baštinila generacija koja je odrastala u devedesetima.
Koga štiti bodljikava žica?
Zato ne iznenađuje da je upravo u tom dijelu Slovenije viša stopa nasilnih kaznenih djela, naročito nasilja u obitelji. Na jedinom portalu istraživačkog novinarstva u Sloveniji – podcrto.si – u vezi s tim navode opažanja Marjana Fanka, šefa slovenske kriminalističke policije. On potvrđuje povezanost socijalnog položaja i nasilnih kaznenih djela: “Sjeverozapadna Slovenija je u proteklim desetljećima zasigurno u većoj mjeri izložena socijalnoj krizi, nezaposlenosti i svime što je s time povezano. To sigurno dovodi do konfliktnih situacija koje zatim vode u nasilje. Ekonomski status, povezan sa socijalnim stanjem i nezaposlenošću, važan je element uzroka nasilnog ponašanja.”
Tome dodajmo i dominantnu neoliberalnu ideologiju koja zasluge za uspjeh i krivnju za neuspjeh pripisuje isključivo pojedinkama ili pojedincima. Činjenica je da su ljudi na socijalnom dnu uskraćeni za organiziranu obranu svojih interesa. U tom smislu, ako znamo da o svojim pravima često nisu informirani, da se svog siromaštva srame i da su oni koji ga uzrokuju – političari i buržoazija – nedodirljivi, više toliko ne iznenađuju bijes i mržnja prema izbjeglicama i ne čine se toliko iracionalnima.
Kao i uvijek, i na slovenskom se primjeru fašistička politika gradi na premještanju odgovornosti za socijalnu krizu s njenih stvarnih uzročnika, dakle domaćih i evropskih političko-ekonomskih elita, na bespomoćnog žrtvenog jarca, u ovom slučaju izbjeglice. Umjesto 4 milijarde eura koje je progutala slovenska bankarska rupa, danas se na vrhu dnevnog reda nalazi pitanje koliko će državu stajati izbjeglica koji kroz nju prolazi. U javnosti se pojavila brojka od 40 eura. Naravno, potrebno je i reći, na što ispravno upozorava slovenski ekonomist Jože Mencinger, da se pri potrošnji te vrste radi o novcu koji odlazi na plaće policajaca, carinika, vojnika itd. Ukratko, nešto sasvim drugo od ovog slučaja u kojem su 4 milijarde eura jednostavno nestale u crnoj rupi bankarskih bilanci. Bodljikava žica Cerarove vlade i obrana pred izbjeglicama je ustvari obrana pred napadom na postojeći političko-ekonomski poredak. Ne štiti nas od onih izvana, već prije svega od onih iznutra koji bi ga se usudili dovesti u pitanje.
Jedno je sigurno, kada se naši potomci budu prisjećali sramotnog postavljanja žice na slovensko-hrvatskoj granici, njihov će ”Put uz žicu” biti bitno duži.
Sa slovenskog prevela Tina Tešija