Jučer je u Bruxellesu održan samit EU i Turske na kojem se raspravljalo o mogućim “rješenjima” izbjegličke krize. Preciznije, o načinu stimuliranja Turske da se dodatno angažira u zadržavanju, primarno sirijskih, izbjeglica unutar svojih granica. Tako je dogovoreno da će Europska unija osigurati 3 milijarde eura (500 milijuna Europska komisija, dok je ostatak raspoređen po državama članicama sukladno ekonomskoj snazi) “pomoći” Turskoj u suzbijanju priljeva izbjeglica na teritorij Unije. Sredstva bi se navodno trebala utrošiti na infrastrukturna poboljšanja smještaja izbjeglica, kao i njihovu adekvatniju integraciju u tamošnje tržište rada i obrazovni sustav.
Naravno, ni središnji Dnevnik Hrvatske televizije nije mogao zaobići briselsko nedjeljno zasjedanje. Sam prilog odrađen je manje-više korektno ukoliko prihvatimo da se određena politička pitanja o uzrocima izbjegličke krize ne postavljaju u takvom kontekstu, a čak su i spomenuti kritičari “prljavog sporazuma” EU i Turske koji ističu europsko zatvaranje očiju pred kršenjima ljudskih prava i autoritarnu vlast tamošnjeg predsjednika Erdogana. Iako je liberalizirani vizni režim apostrofiran kao presudni interes Turske u ovom sporazumu, u prilogu su se mutno naznačili i mogući dealovi ispod stola, prvenstveno u geopolitičkom kontekstu, na koji se EU vjerojatno obvezala, a koji bi prema svemu sudeći mogli biti važniji od viznog režima ili navodnog i malo vjerojatnog odmrzavanja statusa Turske u procesu pristupanja EU.
Normalna politička kalkulacija
Pored premijera Milanovića kojem je najvažnije bilo naglasiti da je, uključujući i sredstva koja će Hrvatska morati izdvojiti za “pomoć” Turskoj, ukupna financijska bilanca Hrvatske s Unijom pozitivna, odnosno da više novca dobivamo nego što dajemo, ipak je “glavna zvijezda” bila HRT-ova dopisnica iz Bruxellesa, Jasna Paro. Nakon samog priloga uključila se u Dnevnik da prokomentira političku pozadinu postignutog dogovora. Tako je obrazlažući interese EU navela dva razloga. Prvi, očevidan, zaustavljanje je priljeva izbjeglica u zemlje Unije, prvenstveno Njemačku. No puno je zanimljiviji drugi jer sadrži i analitičku dimenziju. Prema dopisnici, ključan razlog europske “pomoći” Turskoj vezan je uz unutarnju politiku. Naime, zaustavljanjem dolaska izbjeglica zaustavio bi se i uspon desnijih stranaka širom europskih zemalja.
Kao i za vrijeme pregovora Trojke sa Sirizinom vladom, dopisnica Paro funkcionira kao preiskrena glasnogovornica europske vladajuće klase. Ne čineći razliku između službenih iskaza i kuloarskih šaputanja po briselskim hodnicima, valjda da bi opće opravdala ulogu dopisnice, Paro bez ikakvih ustručavanja iznosi i prljavije kalkulacije europskih političara. Pritom u svoj svojoj vjeri u europsku ispravnost opće ne uočava skandaloznost tih politika. Tako i kalkulaciju europskih vlastodržaca, poglavito njemačke kancelarke Angele Merkel, koji desnim i rasističkim politikama žele spriječiti dolazak na vlast upravo onih koji bi te politike provodili s punim žarom, Paro isporučuje gledateljstvu kao sasvim normalnu političku kalkulaciju, iako se radi o enormnom premještanju cijelog političkog polja u desno.
Bez obzira na profesionalne propuste, u situaciji potpuno devastiranih vanjsko-političkih redakcija, politički je plodnije imati nesvjesnu preiskrenu glasnogovornicu nego nekog pi-arovskog manipulatora.