S obzirom da je turizam glavna ekonomska grana u Dalmaciji, ne čudi da tamošnja glavna dnevna novina donosi ponešto opširniji pregled najnovijih dostignuća iz analitike turizma, prezentiranih na Svjetskom sajmu turizma u Londonu. Nabrajuju se tako najnovije tendencije u svijetu turizma: od terorističkih prijetnji preko nižih cijena goriva do trenutno najpopularnijih destinacija. No i izvan klasičnog repertoara serioznog pristupa turizma iskaču neka proturječja, sustavno zanemarivana u ekspertnim razmatranjima, a koja turizam smještaju u logiku klasičnih proturječja kapitalističkog sistema.
Prvo proturječje odnosi se na sve uočljiviju “segregaciju” globalnih turista. Pa tako analize napominju da je nezanemarivo opala potražnja za hotelskim smještajem srednje razine cijena i usluga, i da se turisti sve više dijele na iznimno bogate koji odlaze na luksuzna odredišta i siromašnije koji si uglavnom priskrbljuju smještaj u domaćinstvima, apartmanima i hostelima kao najisplativijima. S obzirom na takve tendencije, turistička industrija targetira dvije skupine: umirovljenike i studente. Oni nisu vezani uz radna mjesta, a financijski sektor je spreman uskočiti s kreditima kako bi se uslijed socijalne polarizacije osigurala dovoljna potražnja.
Osnovna proturječja kapitalizma
Međutim, javlja se problem s onim zaposlenima i njihovim godišnjim odmorima i tu dolazimo do još presudnijeg proturječja. Istraživanja izdvojena u članku odnose se u prvom redu na SAD, no trendovi su globalni. U turističkoj industriji su uočili da sve manje ljudi ide na godišnje odmore, a ako i idu da su sve kraći. Iako je u članku problematika predstavljena kao da se radi o odluci radnika ili slobodnom izboru, kao i u gornjem primjeru koji svjedoči rastu dohodovne nejednakosti, i ovdje se radi o povećanom stupnju eksploatacije radnika uslijed kriznih opterećenja profitnih stopa. Ipak, u turističkoj industriji su se dosjetili pi-ar strategije u odnosu na sektore čiji se interesi nalaze u proturječju s njihovima.
Naime, potiču kompanije da radnicima osiguraju godišnjeg odmora “koliko radnici žele”. Jer su dobro odmoreni radnici neminovno produktivniji kad se vrate na posao. I čak spominju neke kompanije koje su se navodno odlučile tako “fleksibilizirati” radne odnose. Ali, osnova problema je staro proturječje koje prati kapitalizam od njegovih samih začetaka: u interesu svakog “poslodavca” jest da njegovi radnici imaju što niže plaće, a da radnici u drugim sektorima imaju veće plaće kako bi se mogla stvoriti potražnja za “njegovim” proizvodima. U turizmu, zbog specifičnosti industrije, važnu ulogu igraju i radnička prava vezana uz slobodno vrijeme i godišnje odmore.
Dakle, san svakog domaćeg turističkog kapitalista jest da svoje radnike plaća što manje, a da oni u drugim državama rade što manje i imaju što veće plaće. Za sve ostalo tu su sunce i more.