U vrijeme dok stipendisti krupnog kapitala, političke elite, papagajski plasiraju formule o nužnosti reformi, a glasnogovornici krupnog kapitala, “neovisni analitičari”, kao opareni skaču na svaki navodni šum u komunikaciji cjenovnim signalima, bilo da se radi o izjavi ponekog sindikalista ili javnom sektoru kao takvom, čini se najprikladnijim “pratiti novac” kako bi se više saznalo o stvarnosti koja nas okružuje i poslušati što o svemu kažu iskreniji kapitalisti sami. U tom su pogledu više nego zahvalni bili nedavni istupi čelnih ljudi Atlantic grupe, jedne od vodećih hrvatskih kompanija.
Tako je prije točno tri tjedna, gostujući u emisiji Druga strana na 4. programu HTV-a, mitove o nacionalnom jedinstvu i zajedničkom interesu države, građana i kapitala, iskreno i precizno raskrinkao predsjednik uprave i glavni dioničar Atlantic grupe, Emil Tedeschi. Upravo netom nakon izbornih rezultata, dok je Most entuzijastično pozivao sve u vladu nacionalnog jedinstva, Tedeschi je jednostavno razložio kako se interesi pojedinih kompanija ne moraju nužno poklapati s nacionalnim interesom: “Nismo mi napravili tvornicu u Novoj Gradišci zbog toga što smo željeli zadovoljiti interes hrvatskih građana. (Zato jer vam se isplatilo.) Tako je. Za mene je antipatično kad bilo koji poslovni čovjek, poslovni lider, maše nacionalnim interesom, a u principu vuče poslove i poslovne odluke zbog osobnog interesa i interesa njegove kompanije. To je jedino legitimno. Ali ako se tu uklapa nacionalni interes onda je to win – win situacija i to je dobro. Sutradan ćemo morati napravit tvornicu u Rusiji ili ćemo morat napravit tvornicu u nekoj trećoj zemlji, a nećemo je napravit u Hrvatskoj i to će biti legitiman interes Atlantic grupe.”
Osim što je ukazao na promašene dimenzije priče o nacionalnom intereseu, Tedeschi je, samo ponavljajući osnovne obrasce poslovanja u kapitalizmu, ukazao i na domete demokracije. Presudne odluke o ekonomskom razvoju donose se ipak van parlamentarnih procedura. I nema tu ništa skandalozno. Da je drukčije, preispitivali bi način proizvodnje u kojem živimo.
Nevolje s “poslovnom klimom” u Njemačkoj
O nepovoljnim ekonomskim i političkim okolnostima koje valja zaobilaziti ukoliko želite profitno poslovati, podučio nas je jučer i Neven Vranković, još jedan predstavnik Atlantic grupe, potpredsjednik za korporativne aktivnosti. Sudjelujući na nečemu što se zove “poslovni doručak“, u organizaciji Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) i Infoarene, predočio je probleme s kojima se Atlantic grupa suočava na tržištu Europske unije. Tvrdi da osnovni problem predstavlja činjenica da mogu konkurirati s vrlo malim brojem svojih proizvoda, njih 30-ak od ukupno 2500. Jednostavno, nemilosrdno tržište na razne načine onemogućuje snažnije profiliranje. Naprimjer, Vranković tvrdi da je njihov Smoki sigurno najbolji na svijetu, ali uspješan plasman na europskom tržištu, van regije, nije moguć jer bi morali uložiti previše u marketing da bi bilo isplativo.
No nije to jedini problem u kalkulacijama na europskom tržištu. Vranković tvrdi da im je neophodan proboj u Europu i da regionalno tržište postaje premalo. Iako tvrdi da je regionalni rast u okviru stagnirajućeg BDP-a moguć jedino “potkradanjem” konkurencije, kao da se u samoj konkurenciji i ne radi upravo o tome, prije će biti da se radi o tome da su tržišni udjeli fiksirani i da nema previše prostora za proboje u samom sektoru. No, puno važniji poučak koji nam Vranković nudi je onaj o problemima na “Zapadu”. Naime, iako im je EU tržište i dalje prioritet, jedinu tvornicu od njih 19 koja se nalazila van regije, u Njemačkoj, morat će zatvoriti i preseliti negdje u regiju. Razlog je vrlo jednostavan: “Tvornicu u Njemačkoj planiramo zatvoriti i otvoriti je u regiji jer teže pregovaramo sa sindikatima u Njemačkoj, ondje se razlikuje socijalna osjetljivost radne snage.”
Legitimna poslovna odluka Atlantic grupe nam ipak sugerira da “poslovna klima” kod nas i nije tako loša, za razliku od Njemačke, najjače ekonomske sile u Europskoj uniji. Samo se onda postavlja zdravorazumsko pitanje: ako nezavidna ekonomska situacija u regiji nije do “poslovne klime”, do čega je?