Bolonjska reforma visokog obrazovanja u Crnoj Gori nije dala željene rezultate. Zapravo, čini se, jedino što je uspjela iznjedriti je pad kvalitete obrazovanja i “pad potražnje za visokoobrazovanim kadrom” u toj zemlji. Dok je upitno da je usprkos svim svojim manama, baš reforma obrazovanja uzrokovala pad potražnje za visokoobrazovanim kadrom, izvjesno je da pad kvalitete jest rezultat reformi koje su komercijalizirale crnogorsko visoko obrazovanje. Naime, uzroke tome što se na zavodima za zapošljavanje u toj zemlji nalazi sve veći broj visokoobrazovanih osoba, možda ipak treba treba tražiti u strukturi tržišta rada i činjenici da ekonomija ne proizvodi dovoljan broj poslova za zapošljavanje visokoobrazovanih kadrova.
No, pad kvalitete visokog obrazovanja u CG može se pak locirati u brojnim kvantifikacijskim kriterijima koje Bolonja propisuje. Osnivanje dvaju novih privatnih univerziteta u toj zemlji, kako bi se izbjeglo postojanje samo jednog, javnog, univerziteta, uz istovremeno smanjivanje javnog financiranja za taj javni univerzitet, urodilo je suprotnim rezultatom od očekivanoga. Kako za Cafe del Montenegro objašnjava zastupnica Demokratskog fronta i članica Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport Branka Bošnjak: “umjesto da konkurencija iznjedri kvalitet, niski kriterijumi na privatnim fakultetima doprinijeli su srozavanju kvaliteta državnog Univerziteta i suludog upisivanja enormno velikog broja samofinansirajućih studenata na državnom univerzitetu, čime se taj univerzitet pretvorio maltene u najveći privatni univerzitet kad se pogleda broj studenata koji plaćaju školarinu.”
Crna Gora ukupno broji ukupno svega 25.000 studenata, od čega se na javnom univerzitetu obrazuje čak 20.000, dok ostala dva ukupno imaju 5.000 studenata. Primarni izvori financiranja VO u CG su školarine te vanjske konzultantske usluge. Crna Gora je u 2012. godini na visoko obrazovanje izdvojila tek 0,59 posto BDP-a, što predstavlja pad u odnosu na 2009. kada je taj udio iznosio 0,87 posto. Usporedbe radi, prosjek EU je 1,27 posto, dok je deklarativan cilj Unije povećanje tog iznosa na 2-4 posto.
Komparativni minusi
Dok se relevantne akademske i političke figure razbacuju raznim autorasističkim pseudoargumentima tražeći razloge za “neuspjeh” bolonjske u vlastitom mentalitetu, pitanje koje bi zapravo trebali postavljati je koliko je uopće u startu bilo realno da zemlja od 620.000 stanovnika provodi bolonjske kriterije koji ciljaju ka uspostavi crnogorskog visokog obrazovanja u međunarodnoj konkurentnosti uz istovremeno smanjivanje javnog proračuna te prebacivanje financijskih troškova studiranja na pojedince. Koliko je uopće realno, s obzirom na potrebe društva, da tako mala zemlja ima više od jednog univerziteta. S obzirom na visoku crnogorsku emigraciju, možda je mlade trebalo zadržati u Crnoj Gori nudeći im potpuno javno financirano obrazovanje, dok je međunarodni ugled možda bilo moguće stjecati angažiranjem većeg broja akademskih resursa iz regije, ali i šire.
Male zemlje ne mogu pratiti trendove i kvantitativne pokazatelje velikih zemalja u kontekstu globalnih trendova redukcije javnog financiranja za obrazovanje i sve većeg prepuštanja ovog sektora tržišnoj regulaciji jer su obrazovna “tržišta” ovih zemalja premalena. Kako bi poboljšale svoje “tržište” obrazovnih usluga, crnogorske vlasti trebale su učiniti sve u svojoj moći da zadrže studente u zemlji, jer velik broj crnogorskih studenata i dalje odlazi na studije u Beograd, čiji univerzitet, za razliku od crnogorskih visoko kotira kao jedan od najkvalitetnijih u regiji.
Umjesto povinjavanja trendovima i slijepim preslikavanjem bolonjskih načela na malu zemlju poput Crne Gore, vlasti su trebale dobro promisliti koje su njihove komparativne mogućnosti s obzirom na uniformizaciju kvantitativnih pokazatelja koje bolonja nameće. U zemlji od s nešto više pola milijuna stanovnika, u malenoj i skučenoj akademskoj zajednici nemoguće je izbjeći nepotizam, favoriziranja i ostale bolesti akademske zajednice koje narušavaju kvalitetu takvog rada. Stoga je s obzirom na izrazito velika komparativna ograničenja Crna Gora umjesto konkurencije trebala odabrati onaj oblik međunarodnog akademskog povezivanja od kojeg bi njihovi studenti imali najviše koristi i radi kojih bi ostali na crnogorskom univerzitetu. No, kako bi privukli kvalitetan kadar, i znanstveni, i profesorski, i zadržali najkvalitetnije studente, morali bi znatno nadmašiti čak i EU prosjek javnog ulaganja za visoko obrazovanje. Kako na to nisu spremni, ostaje im da se dobacuju autorasističkim argumentima kojima ne mogu poboljšati kvalitetu svog visokog obrazovanja.