Prije nekoliko mjeseci, rumunjska je vlada najavila više mjera kojima bi se donekle ublažila stambena kriza nastala fluktuacijama tečaja i izdavanjem neotplativih hipotekarnih kredita u godinama građevinskog booma. No iako sugeriraju blagu promjenu odnosa prema ovom pitanju, mjere teško da predstavljaju rješenje problema.
Između 2003. i 2008. godine, Rumunjska je doživjela prvi značajniji val masovne potrošnje nakon 1970-ih. Nakon desetljeća tzv. mjera štednje, bilo za vrijeme Ceauşescua ili u tranziciji (privatizacije, masovna otpuštanja), prvi si je puta značajan dio stanovništva mogao priuštiti povećanje potrošnje. Banke su lako davale kredite što je omogućilo kupovinu stanova, automobila, kućanskih aparata i druge robe. No pucanje nekretninskog balona 2008. godine ostavilo je stotine tisuća građana s golemim hipotekarnim kreditima za kuće čija se vrijednost u međuvremenu prepolovila.
Kada su dvije do tad suprotstavljene stranke, socijaldemokrati i konzervativci, zajedno preuzele vlast 2009. godine, nastojale su do samog kraja izbjeći suočavanje sa činjenicom da je financijska kriza već teško pogodila Rumunjsku, da su poslovi u privatnom sektoru izgubljeni, plaće u slobodnom padu, a otplaćivanje rata kredita sve teže ostvariv zadatak. Tada počinju i prvi sukobi s bankama zbog kreditnih politika koje su štetile korisnicima. Centralna je banka do tada samo glumila neku vrstu nadzora, pa su i njezini propusti postajali vidljivima. Dakako, ranija liberalna vlada nije ni na koji način reagirala na kreditne spekulacije te je tako i ona doprinijela težini situacije.
Od osamnaest milijuna stanovnika Rumunjske, njih četvrtina živi u stanovima koje još otplaćuju, što je iznad europskog prosjeka. No u obzir treba uzeti i činjenicu da je Rumunjska neslavni rekorder na razini EU u “teškoj stambenoj deprivaciji”, odnosno da više od četvrtine njezinih stanovnika živi u objektima koji su prenapučeni ili im nedostaje elementarna infrastruktura – a najčešće oboje.
Sistemski rizici
Istodobno, često spominjani problem kredita u švicarskim francima, koji je osobito pogodio zemlje poput Mađarske i Poljske, nije toliko izražen u Rumunjskoj. Među dužnicima s hipotekom nad nekretninom u kojoj žive, samo 7,7% ima kredit u francima, koji je u odnosu na rumunjski lev prošle godine porastao za 100%. No broj dužnika kredita u eurima je ogroman i šest puta premašuje onaj dužnika u levima, a vrijednost te valute je porasla 30% u odnosu na domaću. Ukupna vrijednost ovakvih kredita, korištenih za kupnju nekretnine, iznosi 10 milijardi eura.
Bankarskim sektorom u Rumunjskoj dominiraju strane banke, lokalni je kapital općenito znatno slabiji od onog u Bugarskoj, a pogotovo Mađarskoj ili Poljskoj. To je isprva onemogućilo lokalne vlasti da, po uzoru na te zemlje, interveniraju po pitanju neotplativih kredita. Osim problema nastalih nekretninskim balonom, problemi s bankama uključuju i izrazito visoke i sasvim netransparentne bankarske provizije, uključujući i neke koje su očito protuzakonite. No nakon prvih značajnijih pritužbi dužnika i najava izvanrednih vladinih mjera, rumunjska centralna banka i Međunarodni monetarni fond reagirali su vrlo agresivno.
Naime, državna agencija za zaštitu potrošača predložila je određene mjere koje su trebale povećati transparentnost bankarskih provizija i samim time onemogućiti njihovo ekstenzivno korištenje na štetu potrošača. No MMF je inzistirao da se ne dira u bankarski sektor koji je izložen “sistemskim rizicima”, a državne vlasti koje su s njim sklopile aranžman s namjerom olakšavanja izlaska iz krize spremno su pristale na to. Bio je to (uz još niz drugih mjera) dio neformalnog bail-outa kojim su se spašavali profiti stranih banaka u Rumunjskoj, na inzistiranja iz europskog centra, ali i uz spremnu suradnju lokalnih vlasti.
Zaštitnici nepoštenih bankarskih praksi
Nakon ovog uvjerljivog poraza dužnika i klijenata općenito, uslijedilo je nekoliko godina relativnog mira, iako je vlada u sklopu antikriznih mjera vodila politiku oštrih rezova i fleksibilizacije radnih odnosa koja je dovela do snažnog pada plaća. Reakcije su bile slabe i dodatno otežane novim zakonskim rješenjima koja su sistematski slabila sindikate i ograničavala pravo na protest. Tek nakon najave rezanja plaća u javnom sektoru za četvrtinu sindikati su se mobilizirali, a jedan od inače prilično anemičnih zahtjeva protesta na koji se odazvalo 50 tisuća ljudi bio je i onaj o državnoj pomoći pri otplati kredita.
Stidljive naznake moguće državne intervencije u ovo područje pojavile su se tek nakon tih događaja, a Liviu Voinea, analitičar koji je ranije kritizirao popustljiv odnos vlasti prema bankama, postao je krajem 2012. godine ministar u vladi Victora Ponte. No njegov prijedlog rješenja svodio se u osnovi na državnu pomoć koja se izravno slijevala na račune banaka, bez znatnijih promjena u obavezama dužnika opterećenih kreditima. Očekivano, mjera nije polučila osobite rezultate. Usporedbe radi, država je ranije spremno pristala na davanje garancija na iznos od 60 tisuća eura za nove hipotekarne kredite, nakon prijetnji banaka da će zbog visokog rizika prestati izdavati takve kredite.
Vlasti su se malo ohrabrile tek nakon isteka aranžmana s MMF-om prošle godine te predložile zakon o osobnom bankrotu. Ova mjera vrlo je skromna u svojim ambicijama, ali je ipak prije tri ili četiri godine bila sasvim nezamisliva. Uz to, banke koje su izdavale kredite u švicarskim francima počele su diskretno vršiti konverzije u leve, uslijed velikog interesa javnosti za tečaj te valute i mjera u drugim zemljama. Dogodio se pomak i po pitanju provizija koje su ipak, nakon višegodišnjeg odgađanja, djelomično ograničene, no tek nakon sudskih tužbi u kojima je dokazano da su protuzakonite.
Olakšanje samo za odabrane
Sve to nije međutim riješilo dužničku krizu, već je prije imalo anestetičko djelovanje, dajući neku nadu dužnicima. Banke su, dakako, stare “nemoralne” provizije (prema riječima istaknutog dužnosnika centralne banke) počele zamjenjivati novima, koje se odnose na svakodnevne aktivnosti, poput naknada za upit u stanje računa. Stoga je prije nekoliko tjedana nakon dugih debata izglasan zakon kojim se propisuje da se dužnik oslobađa svih dugova ukoliko preda nekretninu banci. Dakako, takvo nešto je bilo nužno, a banke su morale u nekom trenutku prihvatiti svoju odgovornost za izdavanje neotplativih kredita, no zakon ne uključuje nikakvu distinkciju između dužnika.
Na primjer, velik dio parlamentarnih zastupnika se tako riješio vlastitih kredita, a većina njih posjeduje više nekretnina. Zapravo, zakon predstavlja najveće olakšanje upravo za one dužnike kojima je kredit poslužio za investiciju u gradnju druge nekretnine. Za one druge, koji bi nakon više godina plaćanja visokih rata kredita sada mogli ostati bez jedine nekretnine samo kako bi se spasili neotplativih dugova, stvari stoje nešto drugačije. Zakon još treba potpisati rumunjski predsjednik i postoji mogućnost da mu se naknadno dodaju neki uvjeti, poput onog o broju nekretnina dužnika. No konačna verzija teško da će biti u korist većini, pa mnogi ostaju skeptični. Jedini doista pravedni zakon bi bio onaj koji bi doveo u pitanje ranije prakse banaka prilikom izdavanja kredita.
U međuvremenu, banke su pod javnim pritiskom same predložile blaže mjere za dužnike s hipotekom nad jedinom nekretninom. Atmosfera se dakle svakako promijenila, a svi su prihvatili da su banke poslovale nepošteno – i slegnuli ramenima. Stidljive mjere vlasti još su uvijek u pravilu usmjerene na zaštitu najbogatijih, pa prema njihovim “socijalnim” politikama uvijek treba biti oprezan. Čini se da postoji prostor za određene promjene u odnosima banaka i dužnika, no tek nakon višegodišnjeg zlostavljanja koje je dobilo zastrašujuće razmjere. U svakom slučaju, borba u kojoj smo do sada uglavnom gubili – se nastavlja.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović