Uoči današnje dvadeset i pete obljetnice studentskih protesta koji su kasnije uzeti kao simbolički “pad komunizma” u Albaniji, opozicijska Demokratska stranka jučer je organizirala protuvladine proteste koji su eskalirali simboličkim napadima na nekoliko zgrada ministarstava i manjom materijalnom štetom. Kulminacija protesta bilo je paljenje jednog od famoznih bunkera koje je aktualna vlada Socijalističke stranke Edija Rame ove godine uredila kao spomenik “žrtvama komunizma” i atrakciju za strane turiste. Unatoč nasilnom raspletu, prosvjed je debelo podbacio u odnosu na očekivanja opozicije.
Naime, prema najavama Demokratske stranke, prosvjed na kojem se očekivalo trideset tisuća ljudi trebao je dovesti do smjene izabrane garniture i uspostave tehničke vlade koja bi pripremila nove izbore. No pokazalo se kako su obećanja opozicije o prosperitetu čim se ukloni “korumpirana vlada” ipak privukli svega nekoliko stotina do tisuću sudionika. Slab interes i nepovjerenje prema sposobnosti opozicije da čudesno jednim potezom riješi albanske socijalne probleme proizveli su dojam loše inscenirane narodne pobune na koju su vlasti i policija reagirali uglavnom indiferencijom.
Šuplji prizvuk antikomunističkih parola
Nakon dvadeset i pet godina tranzicije, opoziciji nije pomoglo ni oslanjanje na antikomunističku retoriku i mitologiziranu povijest albanske tranzicije. Agresivna retorika kojom je opozicija pozvala na “ponovno rušenje komunističke diktature” prespavala je naime posljednjih nekoliko desetljeća albanske povijesti tijekom kojih su obje stranke, i socijalistička i demokratska, provodile iste politike agresivne privatizacije i ekonomske liberalizacije koje su proizvele dramatične socijalne probleme. Štoviše, i posljednjih 5 godina vlasti Ramiza Alije i njegove formalno komunističke vlade kasnih osamdesetih prošlo je uglavnom u znaku sve snažnijih tržišnih reformi, što albanska desnica naročito voli zaboravljati.
Studentski protest 1990. godine, čija se obljetnica jučer obilježavala, svojevremeno je imao potporu Alije, kao i nešto kasnije osnivanje Demokratske stranke, čiji je dugogodišnji vođa Sali Berisha, kao i mnogi drugi vođe opozicije, bio raniji komunistički funkcioner. Njihovo preuzimanje vlasti pod novom zastavom antikomunizma i ubrzanje liberalizacije dovelo je do dramatičnog pada BDP-a za 50% u periodu 1989.-1992., vala masovnog iseljavanja, prije svega u Grčku i Italiju, a onda i oružane pobune i građanskog rata 1997. godine koji je, nakon talijanske vojne intervencije, na vlast vratio Socijalističku stranku.
Ni jedan od tih dramatičnih događaja nije međutim doveo do željenog preokreta, a pokušaji da se sve agresivnije ispere grijeh socijalizma nastavili su proizvoditi efekte suprotne od očekivanih. Ne treba čuditi ako su pozivi na antikomunističke ustanke u zemlji u kojoj trideset godina nema socijalističkih politika počeli da zvuče pomalo šuplje.