Figure poput Zdravka Mamića često se uzimaju kao dokaz da se Hrvatska nalazi još daleko od normalnih oblika poslovanja kakvima navodno svjedočimo u razvijenom svijetu. Međutim, Mamićev poslovni model zasnovan na offshore kompanijama nimalo ne odudara od praksi kompanija poput Applea ili Googlea. Izbjegavanje poreza i regulatornih prepreka nezaobilazni su dio standarnog repertoara suvremenog kapitalizma.
Pronaći događaj koji bi na simbolički način obilježio kraj tranzicije nije jednostavan posao. Tranzicija u smislu uklapanja postsocijalističkih zemalja u svjetske ekonomske tokove već je neko vrijeme završen proces, a različiti društveni akteri su imali prilike birati onaj događaj koji prema njihovom mišljenju najbolje zatvara jedno razdoblje. Raspon je širok, od ulaska u Europsku uniju do otvaranja vrata IKEA-e, no posljednje uhićenje Zdravka Mamića i njegovih suradnika svakako nije najlošiji izbor. U posljednjoj epizodi Mamić i suradnici su uhićeni pod optužbom da su se udružili u zločinačku organizaciju, te preko offshore kompanija izvlačili novac za fiktivne usluge. Ekonomska elita u Hrvatskoj, kojoj Mamićeva skupina nedvojbeno pripada, kroz proteklo se razdoblje integrirala u međunarodnu strukturu poreznih oaza i offshore financijskih centara.
Do sada je možda bilo moguće poslovne ljude Mamićevog profila otpisati kao devijacije od normalnog ponašanja i standardnih protokola poslovanja, kao što se još donedavno moglo otpisivati offshore financijske centre argumentom da je riječ o marginalnim pojavama unutar globalne tržišne privrede. Međutim, ni jedno ni drugo ne odgovara istini. Globalna financijska kriza obogatila je naš vokabular novim pojmovima i distinkcijama koje smo morali uzeti u obzir kako bismo mogli razumjeti što se događa. U sferi financija najvažniji termini koje smo dosad naučili jesu bankarstvo u sjeni, porezne oaze i offshore financijski centri. Bankarstvo u sjeni se odnosi na složeni skup institucija i tržišta koji su zaduženi za obavljanje bankarskih funkcija, ali izvan reguliranog okvira u kojem djeluju depozitarne institucije.1 Pod time se misli na sekuritizirane subjekte posebne namjene, različite fondove, hipotekarne kuće i druge nakon 2008. često spominjane aktere. Porezne oaze i offshore financijski centri nisu dakako svodivi na bankarstvo u sjeni, ali veoma često jesu s njime povezani. Ponekad ćemo čak naći velike investicijske banke registrirane u nekoj od poreznih oaza, kao što je to bio slučaj s Lehman Brothers prije sloma 15. listopada 2008.
Bezbroj nijansi sive zone
No, porezne oaze i offshore centri nisu vezani samo za financijski sektor. Naprotiv, njihova rastuća važnost proizlazi iz činjenice da je teško pronaći jednu značajnu, multinacionalnu kompaniju koja se ne koristi njihovim uslugama. Drugim riječima, ne radi se samo o kompanijama kao što su Citigroup, AIG, HBSC, Deutsche Bank ili JP Morgan Chase, nego i na razini svakodnevice bližim imenima – Pepsi, Vodafone, Skype, Google, Microsoft, Starbucks, Amazon i Apple.
Naprimjer, kako je pokazala istražna komisija američkog Kongresa, Apple je osnovao desetak različitih offshore kompanija na koje je prebacio desetke milijardi američkih dolara na koje porez ili nije plaćen ili je plaćen prema minimalnim stopama od 1 do 2%. Offshore poslovanje, prema tome, nije dodatak uobičajenoj strategiji multinacionalnih kompanija, već njezin središnji dio. Drugi važan moment sastoji se u tome da je značajan dio transakcija koje se odvijaju putem offshore centara ili legalan ili smješten u sivoj zoni u kojoj je odluka o prekoračenju zakonom utvrđenih granica ostavljena pravnoj i poreznoj ekspertizi. Prema vodećim političkim ekonomistima začuđujuća statistika koja govori o usponu offshore financija predstavlja brojčani izraz združenih napora poslovnih elita i država da izbjegnu zakone i regulaciju koju su sami kolektivno proizveli.2 S obzirom na razvoj fiskalnog sustava u drugoj polovini prošlog stoljeća, raspodjela javnih dobara i usluga poput obrazovanja, prometnica i socijalne skrbi uvelike ovisi o širini porezne baze i strukturi poreznog sustava.
U tom je smislu pravni status korištenja poreznih oaza i offshore centara od sekundarnog značaja budući da kompanije koriste javnu imovinu i usluge i neposredno ovise o njima u pogledu svojih poslovnih rezultata bez sudjelovanja u zajedničkom pokrivanju troškova. Kompanije poput Amazona, jednako kao tvrtke u Mamićevom poslovnom carstvu, bez obzira u kojoj zoni legalnosti posluju, stvaraju distorziju u fiskalnom sustavu i funkcioniraju kao paraziti na javnim dobrima. Svakako nije presedan u ekonomskoj povijesti da se najmoćnije društvene grupe pokušavaju okoristiti onime što bi trebalo funkcionirati pod nazivnikom zajedničko, već novost leži u tome što se to ovoga puta događa na globalnoj razini. Nadalje, zbog značajnih financijskih i političkih troškova ulaska u svijet offshore poslovanja, pogodnosti poreznih oaza dostupne su samo najbogatijim dijelovima društva. Na taj se način stvara poseban oblik globalnog financijaliziranog kapitalizma koji s jedne strane destabilizira nacionalnu ekonomsku politiku, dok s druge strane sve izraženije povećava jaz između bogatih i siromašnih dijelova društva. U funkciji daljnje rasprave bit će korisno pogledati što se zapravo skriva pod terminima porezna oaza i offshore financijski centar. Iako su premrežili globalnu ekonomiju, zbog samog sadržaja njihove djelatnosti koji se veoma često nalazi na pola puta između zakona i financijskog kriminala, izuzetno je teško definicijski odrediti o čemu je riječ.
Knjigovodstveni suverenitet
Kada govorimo o poreznim oazama možemo identificirati nekoliko ključnih karakteristika. Prvo, riječ je o jurisdikcijama s veoma niskim ili nepostojećim porezima. Zakoni o tajnosti poslovanja i pravila o dostupnosti informacija u takvim su jurisdikcijama krojeni prema potrebama međunarodnih klijenata, a to su prije svega financijske institucije i globalne kompanije. Konačno, cijeli pravni sustav poreznih oaza se gradi na način da regulacija poslovanja facilitira izbjegavanje ne samo plaćanja poreza, već općenito izbjegavanje, iz perspektive klijenta, nepoželjne regulacije. Neki autori, primjerice, drže da se bogati pojedinci u SAD-u u velikoj mjeri služe poreznim oazama kako bi sakrili financijsku imovinu od supružnika u slučaju brakorazvodne parnice pri čemu niske porezne stope djeluju kao dodatni motiv.3 U svakom slučaju, porezne oaze poput Kajmanskih otoka, Guernseyja, Jerseyja, Lichtensteina, Švicarske ili američke savezne države Delaware koriste princip suvereniteta kao zakonodavni, odnosno regulatorni okvir unutar kojeg se privatne stranke mogu upustiti u aktivnosti izbjegavanja, a veoma često i utaje poreza, u kombinaciji s izbjegavanjem drugih oblika takozvanog regulatornog tereta.
U razdoblju financijalizacije, obilježenom preobrazbom tradicionalnog bankarstva i značajnim povećanjima prekograničnih transakcija, porezne oaze i offshore poslovanje predstavljaju priliku za pojedine suverene teritorije da organiziraju vlastito zakonodavstvo u skladu s dinamikom financijalizacije u svrhu kratkoročne dobiti. Usprkos tome što ovdje govorimo o suverenim teritorijima, treba imati u vidu objašnjenje koje Palan i suradnici daju u izvrsnoj studiji iz 2009. godine prema kojemu porezne oaze možemo razumjeti kao “legislativne prostore”. Takvi prostori predstavljaju “repozitorije ugovornih odnosa”, odnosno njihova važnost leži u knjigovodstvenoj funkciji koju obavljaju, dok ekonomskih ili drugih aktivnosti ima veoma malo. Virtualnost ekonomskih aktivnosti u poreznim oazama, odnosno njihova transakcijska funkcija možda će biti ponešto jasnija ako pažnju usmjerimo na Ugland house, ne odveć veliku poslovnu zgradu na Kajmanskim otocima. Prema posljednjem izvještaju CTJ-a (Citizens for tax justice) iz 2015., na toj je adresi trenutno registrirano 18.857 kompanija čije su “stvarne” poslovne aktivnosti miljama daleko.
Transakcije koje se knjigovodstveno vode, primjerice, na Kajmanskim otocima jesu offshore transakcije u smislu da se nerezidenti koriste zakonskim i regulatornim okvirom unutar jedne jurisdikcije koja je odvojena od njihovih “stvarnih” ekonomskih djelatnosti. Ipak, porezne oaze treba razlikovati od offshore financijskih centara. Porezne oaze izgrađene u svrhu izbjegavanja ili utaje poreza imaju nešto dužu povijest, dok su offshore centri vezani u razdoblje financijalizacije, te se značajnije pojavljuju tek u drugoj polovini 20. stoljeća. Možemo ih donekle razumjeti preko njihove funkcije čiji je fokus na financijskim transakcijama nerezidenata. Offshore centri su u svojim počecima bili vezani s transakcijama na eurodolarskim tržištima, tako da ih Međunarodni monetarni fond (MMF) određuje s obzirom na njihovu početnu funkciju.
Primjer “najbolje prakse”
Prema MMF-u riječ je o jurisdikcijama u kojima financijske institucije posluju primarno s nerezidentima, dok su inozemna imovina i obveze tih financijskih sustava u disproporciji s potrebama domaćeg financijskog posredovanja. Dakako, niski porezi, poslovna tajnost i anonimnost te “opuštena” regulacija karakteristični su elementi podjednako poreznih oaza i offshore centara.4 Iz svega dosad navedenog jasno je da se offshore centri i porezne oaze preklapaju u nekim funkcijama i djelatnostima, ali da njihov mogući popis neće biti identičan. Primjerice, najznačajniji offshore centar je još uvijek londonski City, a slijede ga druge velika financijska središta u Frankfurtu, New Yorku, Hong Kongu itd. S druge strane, OECD-ova lista poreznih oaza uključuje oko pedesetak lokacija, sve redom malene otočne države ili gradove-države uz značajne iznimke u Europi i na Bliskom istoku gdje se pojavljuju države poput Irske, Švicarske, Jordana i Libanona.
U sadržajnom pogledu, teško je nešto precizno reći nešto o količini financijske imovine parkirane u offshore jedinicama. Prema OECD-ovim analitičarima između pet i sedam bilijuna dolara smješteno je u poreznim oazama, dok podaci Banke za međunarodna poravnanja govore o bilijunima dolara vrijednoj financijskoj imovini kojom upravljaju fondovi u Luksemburgu i Švicarskoj, bilijunskim depozitima u bilancama banaka na Kajmanskom otočju itd.5 Statistika zaobilaženja i utaje poreza je notorno nepotpuna i provizorna. Ono što se ipak može iščitati iz dokumenata i statistika, te iz broja prijavljenih offshore podružnica multinacionalnih kompanija jest promjena u načinu na koji suvremeno financijalizirano tržište funkcionira.
Te su promjene globalnog dosega i kako pokazuje primjer unosnog Mamićevog biznisa, podjednako su na raspolaganju ekonomskoj eliti u zemljama centra i periferije. Ono na što treba pripaziti kada je riječ o suvremenim tokovima novca jest zamućena linija koja razdvaja ono što je zakonski dopušteno od onoga što je zabranjeno. Još je više od toga potrebno naglasiti kako se bliska povezanost globalnih financija i fiskalne krize države ne može čitati samo preko te linije razdvajanja. Mamićev poslovni model, bez obzira na ishod optužnice USKOK-a, već kratkoročno povećava ekonomske nejednakosti, čini javne usluge nedostupnima i stvara dodatni pritisak na donositelje odluka u domeni fiskalne politike. Daleko od toga da bi bio tranzicijska devijacija, njegov se model izvrsno uklapa u procese financijaliziranog poslovanja, odnosno slijedi “najbolju praksu” globalnih kompanija. Međutim, najbolja tržišna praksa se i ovoga puta kreće u smjeru suprotnom od porezne pravednosti i demokratske kontrole financija.
- Usp. Z.Pozsar i drugi (2012), Shadow banking, Staff Report No.458, Federal Reserve New York [↩]
- Ronan Palan i drugi (2009) Tax Havens. How Globalization Really Works, Cornell University Press [↩]
- Walter Diamond i Dorothy Diamond (1998) Tax havens of the world, Matthew Bender Books [↩]
- Međunarodni monetarni fond (2000) Offshore Financial Centers. IMF Background Paper, Monetary and Exchange Affairs Department, June [↩]
- Prema Palan i suradnici, 2009. Za detaljniju raspravu vidi OECD (1998) Harmful tax competition: An emerging global issue i BIS (2003) Shell banks and booking offices. Basel Committee on Banking Supervision, January [↩]