Peripetije oko statusa Borislava “Borka” Stefanovića u Demokratskoj stranci (DS) napokon su došle kraju. Da njegov pokušaj okretanja kursa partije ulijevo iznutra neće uspjeti bilo je prilično jasno od početka, ali smjenjivanje s mjesta šefa poslaničkog kluba u srpskom parlamentu 10. novembra naslutilo je da će uskoro Borko izabrati svoj put. Jučer je tvitnuo svoj raskid s DS-om: “Danas sam podneo ostavku na mesto potpredsednika DS i nisam više član DS. Sve najbolje im želim.”
Očekivano napuštanje DS-a bilo je tempirano i “unutrašnjom” i “vanjskom” politikom. Odluka o izlasku ovisila je o dinamici unutar DS-a i pokušaju pridobivanja određenog broja poslanika kako bi mogao formirati poslanički klub, ali bila je i sputana oscilacijama na globalnom tržištu političkih ideja. Inicijalno ljevičarsko “brendiranje” Stefanovića krenulo je preko Sirize, odnosno porukama o stvaranju srpskog pandana. No, pokleknuće Sirize u pregovorima s Trojkom učinilo je stvar malo nezgodnom. Ne zbog toga što Stefanović ima problema s Europskom unijom već je brend jednostavno splasnuo u svojoj atraktivnosti. Ipak, dočekao je Borko novi proboj lijevih ideja u mainstream, tako da se sada poziva na novog predsjednika laburista Jeremyja Corbyna.
Regionalni trend
Proturječja političke pozicije Borka Stefanovića već smo opisali u njegovom kratkom portretu prilikom iznošenja programa koji je ponudio DS-u. Iako je za neposredan povod ostavci uzeo imenovanje Bojana Dimitrijevića za nositelja stranačke liste na Čukarici, čovjeka koji se zalaže za rehabilitaciju Milana Nedića, teško je u istupima i “manifestu” Borka Stefanovića pronaći konzistentnu lijevu liniju. To nije samo vidljivo u njegovoj političkoj prošlosti ili konfuzijama oko smještanja interesa rada i interesa kapitala u svoj program, već prije svega u najavi oblika nastavka svoje političke karijere.
Mora se priznati da je Borko ispravno uočio tendenciju na srpskoj političkoj sceni, odnosno da se Vučićeva dominacija ogleda prvenstveno u činjenici da je napravio fuziju nacionalističkih i liberalnih programa iz proteklih perioda i da nije moguća nijedna relevantna opozicija, kako i svjedoče posljednji izbori i anketni pokazatelji, koja se ne bi zasnivala na eksplicitnim socijalnim zahtjevima. No teško se oteti dojmu da se ne radi o vjernosti političkoj poziciji već o prepoznavanju rupe na sceni koju valja ispuniti, skoro pa svejedno o kakvoj se rupi radilo.
Tome od samog programa puno više govori činjenica da je Borko odlučio osnovati prvo pokret, pa onda stranku, naziva “Levica Srbije – Borko Stefanović”. Dovoljno je bizarna i činjenica da jedna osoba osniva pokret, a kamoli još da ga je nazvala po sebi. Borko se tu savršeno uklapa u regionalni trend nazivanja stranaka po najistaknutijim ličnostima, poput Mira Cerara u Sloveniji ili Milana Bandića u Hrvatskoj. Iako su ishodišta i profilacije spomenutih različite, sam okvir govori da se prvenstveno radi marketinškim taktikama prisvajanja glasova, a nikako o konzistentnim političkim programima oslonjenima na demokratsku inkluzivnost i infrastrukturu. A bez toga teško da možemo govoriti o bilo kakvoj ljevici.