Borba za opstanak je svakodnevica za mnogo djece u Albaniji, kazao je albanski pravobranitelj za djecu Igli Totozani, oglasivši alarm za ozbiljnost situacije na ovom polju. Totozani zahtijeva da se pod hitno poduzmu mjere koje će promijeniti uvjete u kojima djeca u Albaniji odrastaju. Zabrinut je za njihovu budućnost te upozorava na to da bi ona mogla odrasti i postati izrazito frustrirane odrasle osobe bez perspektive budućnosti. “Društvena isključenost, nejednakost i siromaštvo sprječavaju razvoj zemlje i štete socijalnoj koheziji”, smatra Totozani, te dodaje kako “ulagati u javne politike koje ciljaju zaštiti dječjih prava znači ulagati u budućnost cijelog društva“.
Neki od problema koje pravobranitelj ističe, zaista su izrazito duboki, primjerice slučajevi djece koja doslovno ne izlaze na dnevno svjetlo jer su ih roditelji izolirali zbog realnog straha od posljedica krvne osvete. U takvom se strahu nalaze djeca u najmanje 600 albanskih obitelji. Usprkos tome što Kanun, zakonik kodificiran u 15. stoljeću, zabranjuje krvnu osvetu nad ženom i djecom, pravila su se u praksi promijenila, ali ne dovoljno da pravilo krvne osvete zamre i ne dovoljno da albanska vlada provede aktivne mjere protiv implementacije krvne osvete, pa ni vlada ne poduzima ništa da zaštiti djecu ovih obitelji.
Nužnost socijalnih mjera
Određeni postotak tinejdžera također je bio prisiljen napustiti obrazovni sustav jer su zbog teških financijskih uvjeta obitelji bili prisiljeni što ranije izići na tržište rada. No, isto tako, zbog fizičke udaljenosti škola i loše povezanosti, dio tinejdžera morao je napustiti obrazovni sustav i radi loše infrastrukture. Jedan dio djece s posebnim potrebama više nisu učenici radi toga što za njih nisu osigurani asistenti u nastavi, bez kojih ne mogu pratiti program ili su fizički ograničeni u pristupu nastavi. Situacija među romskom djecom, još je i gora. U općem siromaštvu, primarni posao romske djece nije da pohađaju nastavu već da pretražuju smetlišta u potrazi za plastikom i željezom kojeg će prodati kako bi preživjeli.
Nebriga države za djecu vidi se i u broju oboljele djece koja zbog siromaštva ne mogu otići u inozemstvo na liječenje. Totozani stoga upozorava da se ulaganje u djecu mora povećati te da takva ulaganja ne treba tretirati kao trošak koji si država ne može priuštiti. Kao jednu od mjera koju što prije treba provesti je osnivanje fonda za liječenje djece u inozemstvu. Zahtjeva i dodatna javna ulaganja u obrazovni sustav kako bi obrazovni sustav postao svima jednako dostupan te kako bi što više djece u njemu ostajalo što duže. Sljedeća mjera trebala bi biti otvaranje dnevnih centara skrbi za djecu kojoj je potrebna rehabilitacija i za integraciju u društvo djece s posebnim potrebama. On traži i uklanjanje barijera za što širi pristup javnom prijevozu, komunikacijama i informacijama kako bi se smanjio stupanj dječje izoliranosti i ovisnosti o odraslima.
“Manjak” javnih sredstava za ulaganje u zaštitu djece jednostavno nije legitimno opravdanje.