Posljednjih dana, politička je trakavica u Hrvatskoj doživjela dramatične obrate, samo kako se naposljetku ne bi dogodilo ništa novo. Naime, nakon nekoliko tjedana navodnog pregovaranja o “reformama, ne funkcijama”, zatim i svojevrsnog pismenog ispita koji je iznenađenje izbora – Most nezavisnih lista – poslao drugim koalicijama s kojima može formirati vlast, ta je stranka proglasila apsolutnu pobjedu svojeg reformizma, bez da je ikome bilo sasvim jasno koje su to točno politike nove vlade koje su “dogovorene”. U novom spektaklu ponižavanja, Most je – bez “ocjenjivanja” ranijih izazova koji je stavio pred druge političke aktere – pripremio i nove “uvjete” koje ovi trebaju ispuniti.
Formalno, ti su se “uvjeti” odnosili na dvije stvari: s jedne strane nešto što su nazvali “reformskom vladom”, a što bi trebalo značiti zajedničku vladu svih koalicija koje su dobile relevantan broj glasova na izborima, a s druge takozvanog nestranačkog premijera. Očekivano, obje su velike koalicije odmah izrazile nespremnost da uđu u vladu sa svojim glavnim konkurentima, kao i da daju neutvrđenoj osobi bjanko potvrdu za formalno najmoćniju funkciju u zemlji. No unatoč njihovim unisonim reakcijama, liberalna koalicija – koja je na ove izbore izašla pod imenom “Hrvatska raste” – požurila je te svoje već poznate zaključke i formalizirati na Glavnim odborima i drugim tijelima stranaka.
Njihovi konkurenti iz Hrvatske demokratske zajednice i pridruženih strančica svoj su također od ranije poznati stav izrazili lukavije. Umjesto da kažu kako im je koalicija s drugom stranom “neprihvatljiva”, oni su ustvrdili kako ju je druga strana “ionako već odbila”; umjesto da kažu kako premijer “mora biti netko s izbornim legitimitetom”, oni su ustvrdili kako se “o svim funkcijama može razgovarati”. Iznenađujuće za ljude iz koalicije Hrvatska raste, Most je bez ikakve argumentacije ustvrdio kako je HDZ-ova koalicija “pozitivnije”, pa čak i “konkretnije” odgovorila. Probudilo je to sumnje kako je ionako riječ o već ranije pripremljenom igrokazu kako bi Most izabrao “partnera”, bez da se formalno odluči.
Avantura za izbornu noć
Nakon konstatacije kako je liberalna koalicija podbacila i razočarala u svojim odgovorima, pa je Most “prisiljen” nastaviti razgovore samo s HDZ-om, dva “ključna uvjeta” su – baš kao i ranije “reforme” – odjednom pala u pozadinu. Tako je Mostu sada prihvatljivo da isključi liberalnu koaliciju iz vlasti, a “nestranački premijer” bi, prema izjavama iz Mosta, mogao biti i Božo Petrov, inače predsjednik te stranke. I dok su se analitičari i komentatori već pripremali za najave nove vlade Mosta i HDZ-a, dogodio se novi obrat – koalicija Hrvatska raste iznenada je i između redaka ponudila Boži Petrovu da bude premijer, pristajući na još jednu rundu poniženja, ali i prokazujući (uz svoju) i neuvjerljivost i nedosljednost pozicija ekipe iz Mosta.
Kako se trenutno čini, liberalna je opozicija time spriječila hitno formiranje vlade od strane HDZ-a i Mosta, koji je već počeo najavljivati kako će, osim mjesta premijera, tražiti i deset (dakle polovicu) ministarstava. Ponuda koalicije Hrvatska raste sada je prisilila “neideološki” Most da stvari barem formalno vrati na početnu poziciju – ekvidistancu u odnosu na obje koalicije. Hoće li Most ipak priznati da političke stranke imaju pravo na političke odabire i zaključiti koaliciju s jednom stranom ili će inzistirati na “nacionalnom jedinstvu” kako odabirom jedne od koalicija ne bi rastjerao preostale “nezavisne” zastupnike? Što god odabrali, njihove podržavatelje očekuju gorka razočaranja.
Jer, dok analitičari uspoređuju strategiju Mosta s partijom bridža, valja primijetiti kako je Most zapravo oduvijek bio u bezizlaznoj situaciji. Obećajući politiku bez odluka i ideologije te oslanjajući se na dojam “novih ljudi” bez političkih sadržaja, oni su uvijek morali razočarati. Koliko god ministarstava dobili i s kim god ih dogovorili, njihova je “kapitulacija” kao “drugačije stranke” strukturno uvjetovana, a njihova su obećanja apolitične politike razočaranim biračima ionako bila avantura za jednu izbornu noć. Most je bio “pozitivno iznenađenje”, samo da bi još jednom ispunio negativna očekivanja od politike. Bit će da se alternative ipak trebaju tražiti izvan “bijega od ideologija” i postojećih struktura.