Nedavni intervju grčke zamjenice ministra obrazovanja, znanosti i vjerskih pitanja Sije Anagnostopoulou konzervativnim dnevnim novinama Kathimerini izazvao je burne reakcije u toj zemlji. Anagnostopoulou, inače po struci povjesničarka koja se bavi grčkom i turskom poviješću 19. i 20. stoljeća, između ostalog je najavila kako ministarstvo razmišlja o promjenama školskih udžbenika kako bi se iz njih izbacile nacionalističke interpretacije. “Kod nas se povijesne ličnosti vide kao izraz nekog specifičnog grčkog duha, a njihovo herojstvo kao rasna karakteristika Grka, umjesto kao posljedica širih političkih procesa koji se ne tiču samo jedne zemlje.”
Tako se i relativno uobičajeni fenomeni poput izbjeglištva promatraju kao specifično grčki. “Grčki egzodus iz Male Azije [nakon Prvog svjetskog rata i osnivanja Turske Republike] se nije dogodio zbog neke grčke sudbine, već je dio šireg izbjegličkog fenomena koji je u velikoj mjeri obilježio svjetsku povijest”, pojašnjava Anagnostopoulou. Iako sasvim banalni i općeprihvaćeni u historiografiji, njezini stavovi izazvali su ogorčene reakcije u grčkim konzervativnim krugovima, a posebno ideja da bi se takve ideje mogle prezentirati učenicima u školama. Ove reakcije, osim iz pokušaja desnice da destabilizira vladajuću stranku optužbama za nacionalnu izdaju, proizlaze i iz specifične funkcije podučavanja povijesti.
Historijska uloga historiografije
Moderna je historiografija naime nastala paralelno i u funkciji političke ideologije i pokreta nacionalizma. U periodu raspada europskog feudalizma, ideja nacije poslužila je kao novi transklasni narativ i legitimacija nastajućih nacionalnih država. Upravo se u tom periodu razvija javno školstvo, s podučavanjem povijesti (uvijek u nacionalnom ključu) i standardiziranog jezika kao svojim nosećim elementima. Iako relativno novi fenomen, nastao (u svojoj suvremenoj manifestaciji) u 19. stoljeću, nacionalna država je kroz historiografiju interpretirana kao obnova ili konačni izraz vjekovnih tendencija. Novi politički koncept nacije tako je sebi nastojao izgraditi povijesni legitimitet.
Historiografija, koja se u međuvremenu razvila kao suvremena znanost, uvelike je napustila ono što se danas smatra nasljeđem nacionalnog romantizma. No podučavanje povijesti u školama nije sasvim pratilo razvoj te znanosti, bez sumnje prije svega zato što ideja povijesne specifičnosti i ahistorijskog, vječnog karaktera nacije, još igra važnu ideološku funkciju u legitimaciji današnjih država. Nacionalizam i koncept nacionalne države teško može postojati bez historijske mitologizacije nacije. Može li onda podučavanje povijesti u okviru nacionalnih država postojati bez nacionalne mitologije?