Paralelno s nagađanjem imena ministara u novoj vladi i učincima medijskih igrokaza glasnogovornika MOST-a Nikole Grmoje, hrvatski su medijski prostor u postnovogodišnjem periodu okupirale i špekulacije o budućnosti Socijaldemokratske partije (SDP). Osim što se po logici stvari nakon gubitka izbora preispituje uloga lidera, u ovom slučaju Zorana Milanovića, često uz opasku “kako je u razvijenim demokracijama normalno da predsjednik stranke podnese ostavku nakon poraza”, kao da se stranačka demokracija zasniva na bon-tonu, vatru su potpalili i “unutarnji kritičari”.
Tako se među prvima oglasio gradonačelnika Splita Ivo Baldasar, poznat po aktivnoj toleranciji endehazijske nostalgije, i zatražio ostavku Milanovića i kompletnog vodstva SDP-a. Uslijedio je oštar odgovor iz najviših ešalona, uglavnom zasnovan na diskreditaciji Baldasara spominjanjem epizoda sa splitskim spomenikom HOS-u. Tu samo ostaje za primijetiti da nitko od tih “zagriženih” antifašista iz SDP-a, s iznimkom riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela, nije javno ni zucnuo dok je Baldasar služio kao gradonačelnički dekor rehabilitaciji ustaštva.
Drugi prigovor koji je nešto snažnije medijski odjeknuo je onaj Gvozdena Flege, sveučilišnog profesora filozofije i nestranačkog ministra znanosti i obrazovanju u prethodnoj SDP-ovoj vladi. Flego je Milanoviću poslao javno pismo kojim ga je manje-više ukorio za nepristojno ponašanje. Političku putanju i doseg Flegine intervencije odredio je odgovor “šatoraša” iz Savske 66 koji su se u potpunosti složili s takvom kritikom lika i djela Zorana Milanovića.
Kritike Milanovića kao simptom
Eskadrili Milanovićevih kritičara uglavnom su se još priključili neki politički “zapostavljeniji” SDP-ovci ili bivši članovi stranke poput Aleksandre Kolarić čija se medijska stručno-analitička kompetencija i prisutnost zasniva isključivo na prijeziru prema Zoranu Milanoviću. No, ubrzo je došao i odgovor kritičarima, ovaj put izvan SDP-a, na stranicama tjednika Novosti. Tako je Nikola Bajto prilično precizno raskrinkao političku nemoć kritičara Milanovića pokazavši da iza njih ne stoji nikakva koherentna socijaldemokratska programska platforma, dok je Marinko Čulić nastojao pokazati da je glavna meta njihove kritike – Milanovićeva prgavost – jedino zapravo vrijedno kod Milanovića i nešto što nitko od njih nema.
Pritom je Čulić notornu Milanovićevu prgavost evakuirao iz sfere karakternih osobina i smjestio ju u sferu političkog (ne)kalkulantstva. Kao glavni primjer iskoristio je Milanovićevu izjavu nakon što se MOST odlučio za koaliciju s HDZ-om u kojoj je novu vlast okarakterizirao kao “kriminalnu, špijunsku i proustašku”. Čulić je u pravu kad tu izjavu brani od onih koji ju smatraju nepotrebnom smetnjom u “normalnoj” političkoj komunikaciji proizašloj iz Milanovićeva karaktera. No, čini se da pritom, iako primjećuje razne nedostatke, daje prevelik kredit Milanoviću. Naime, optužbe za prgavost proizlaze upravo iz prepoznate Milanovićeve inkonzistentnosti i oportunizma. Da je Milanović bio konzistentan u svom antifašizmu i da se nije oportunistički postavljao u postizbornim pregovorima takvi prigovori bi bili potpuno neučinkoviti.
Kalkulantstvo i oportunizam
Da je Milanović odmah javno reagirao na Baldasarove eskapade, da nije naokolo hvalio povijesnu ulogu Franje Tuđmana, da nije etnicizirao NOB brojanjem hrvatskih partizana, da nije političku taktiku zasnivao na ekspertizi američkog PR stručnjaka i da se nije natjecao u “domoljublju” s HDZ-om, prigovori za prgavost bi bili sasvim neutemeljeni, a ovako, bez obzira na potpunu političku bezidejnost njegovih suparnika, ipak ukazuju na glavnu odrednicu Milanovićeve politike – kalkulantstvo i oportunizam.
Na jučerašnjem sastanku predsjedništva SDP-a odlučeno je da će se izbori za novo vodstvo stranke održati 12. ožujka. Izgleda da će jedini protukandidat Milanoviću biti riječki esdepeovac Zlatko Komadina koji je odmah najavio da SDP mora biti lijeva, a ne liberalna stranka. Na što mu je Milanović posredno odgovorio pozivajući se na “obračun” s bankama po pitanju kredita u švicarskim francima. Pritom je teško odrediti što je tragikomičnije u SDP-ovoj ideološkoj profilaciji: kampanja za parlamentarne izbore u kojoj SDP neprestano ponavlja da su oni istinski “domoljubi” ili kampanja za unutarstranačke izbore u kojoj kandidati ponavljaju da su oni istinski ljevičari.