Pokret za prava i slobode, koji se često doživljava kao stranka turske nacionalne manjine u Bugarskoj, doživljava duboku internu krizu. Iako podjele i raspadi nisu ništa neobično za bugarsku političku scenu, preko posljednjih događaja se prelamaju i neke od ključnih tendencija bugarske tranzicije.
Bugarska politička scena je zloglasna po svojoj nestabilnosti: stranke nastaju i gase se, ponekad dolazeći na vlast svega nekoliko mjeseci nakon osnivanja, a vlade rijetko izdrže puni mandat. Usred tog vrtloga, liberalna stranka pod nazivom Pokret za prava i slobode (DPS) bila je donedavno jedan od rijetkih stabilnih aktera. No krajem prošle godine ovu je stranku uzdrmao unutrašnji puč u kojem je iznenada smijenjen stranački šef Ljutvi Mestan, baš kada se činilo da je na vrhuncu svoje moći i kada je stranka (trenutno u opoziciji) uspjela zadobiti veći politički utjecaj.
Na prednovogodišnjem skupu DPS-a 17. decembra Ahmed Dogan – bivši dugogodišnji šef stranke i sadašnji počasni predsjednik – održao je govor u kojem je oštro kritizirao Mestana, osobito njegovu potporu turskom rušenju ruskog bombardera u novembru koju je izrazio govorom u bugarskom parlamentu. I dok su mediji i političari spekulirali o tome koliko je zapravo dubok jaz između dvojice lidera, funkcioneri DPS-a su se okupili u Doganovom stanu svega tjedan dana nakon ovih događaja i jednoglasno odlučili smijeniti Mestana, a zatim ga i izbaciti iz stranke.
Pitanje odnosa DPS-a prema Turskoj uskoro se našlo u središtu interpretacija ovog puča. Uoči sastanka na kojem je smijenjen, Mestan je neočekivano posjetio turskog ambasadora u Sofiji, što je kasnije opravdavao brigom za “vlastitu sigurnost”, braneći istodobno svoje ranije iznesene stavove i zahtijevajući da Bugarska podrži Tursku kao svoju NATO saveznicu. U obrazloženju njegova isključenja iz DPS-a navodi se da je Mestan “izdao bugarske nacionalne interese”. Izvještaji o tome kako je premijera Bojka Borisova za vrijeme ovih događaja zvao turski kolega Ahmet Davutoğlu sa zahtjevom da intervenira u Mestanovu korist te u zadnji čas otkazan posjet turskog ministra vanjskih posjeta Mevlüta Çavuşoğlua dodatno su podigli prašinu.
Čuvari etničkog mira
DPS njegovi politički protivnici često prokazuju kao “petu kolonu” bugarske politike. Za ekstremnu desnicu, ta je stranka samo poluga turskih interesa u Bugarskoj, što se objašnjava činjenicom da mnogi bugarski Turci glasuju za nju (uključujući i one koji su preselili u Tursku). S druge strane, za mnoge liberale, DPS je samo “trojanski konj” navodne proruske oligarhije. Ne čudi stoga da su brojni analitičari puč u toj stranci ubrzo pokušali objasniti kao pobjedu ruskog nad turskim lobijem.
Stranka je već dugo na meti liberalne desnice. Nastala je kao inicijativa protiv nasilne asimilacije bugarskih Turaka kasnih osamdesetih, no optužbe da su neki od njezinih vođa radili za tajne službe u međuvremenu su je kompromitirali. Preslagivanjem na političkoj sceni u zadnjih nekoliko godina, DPS je postao najpopularnija stranka na selu i u malim gradovima (gdje živi najveći broj siromašnih stanovnika), što kritičari vole objašnjavati navodnom “kupovinom glasova”. Stranka sebe voli predstavljati kao čuvara “etničkog mira” u zemlji, a to je dobro ilustrirano nedavnim priopćenjem u kojem si DPS pripisuje zasluge što Bugarska nije doživjela “sudbinu susjeda na zapadnom Balkanu, koji su prošli kroz pakao etničkih i religijskih ratova”. U posljednje vrijeme, ova je stranka doista jedina koja se dosljedno protivi rasizmu osobito raširenom u lokalnoj politici i među nominalno nerasističkim političarima.
Unatoč tome (ili baš zbog toga), DPS se često proziva kao instrument oligarhijskih interesa. Dojam je dodatno pojačan Doganovim zloglasnim priznanjem kako sve političke stranke, uključujući i njegovu, dobivaju financijsku pomoć od “kruga tvrtki”. Njihove oligarhijske veze personificirane su u parlamentarnom zastupniku Deljanu Peevskom, medijskom mogulu čije je postavljanje na mjesto šefa tajnih službi izazvalo masovne protuvladine prosvjede 2013. godine. Paranoja usmjerena protiv stranke doživjela je svoj vrhunac nakon što je Dogan tijekom svojeg govora u kojem je dao ostavku na mjesto predsjednika postao žrtvom neuspjelog atentata u izvedbi jednog stranačkog aktivista.
Pobjeda retorike ekstremne desnice
Ovaj napad gotovo da nije izazvao nikakvo suosjećanje i čak je tumačen kao “scenarij” koji je sam Dogan pripremio. To duboko nepovjerenje prema DPS-u potječe barem od 1991. godine, kada je pala prva bugarska antikomunistička vlada nakon što joj je ta stranka uskratila podršku. To je pripremilo teren za novu vladu stručnjaka koja je uživala potporu DPS-a i Bugarske socijalističke stranke (BSP). Liberali su u ovome vidjeli izdaju koja je usporila tržišne reforme i prouzročila gubitak dragocjenog vremena za reforme. No DPS je bilo teško marginalizirati i uskoro je postao poznat kao “neizbježni faktor” bugarske politike. Nakon 2005. godine, stranka je bila mlađi koalicijski partner u dvije BSP-ove vlade, uključujući i onu Plamena Orešarskog 2013.-2014. godine.
Nakon skandala s Peevskim 2013. godine, koji je doveo do pada vlade Orešarskog i prosvjednici i glavne desničarske stranke su kao svoj glavni cilj proglasili sprječavanje DPS-a da sudjeluje u vladi. Taj je zahtjev međutim prva još davno postavila ekstremno desničarska stranka Ataka. Od 2005. godine, kada su prvi puta ušli u parlament, Ataka upozorava na navodno “protuustavan” karakter DPS-a, jer bugarski ustav zabranjuje osnivanje “etničkih” političkih stranaka. No DPS se nikada nije izjašnjavao kao turska stranka, a i mnogi njezini članovi su etnički Bugari.
Iako prosvjednici iz 2013. godine i glavne političke stranke koje ih predstavljaju, Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) i Reformistički blok (RB) ne iznose iste argumente kao Ataka, postoje očite sličnosti između njihovih stavova: Romi i Turci mogu biti “dragi sugrađani”, ali samo ako se drže svog mjesta bez pokušaja da se uključe u političku borbu. Nažalost, Atakino viđenje DPS-a kao najvećeg zla bugarske politike prihvatile su gotovo sve proeuropske stranke. To je efekt koji je poznat i drugdje: u pokušaju da neutraliziraju opasnost ekstremne desnice, ostale strane sve više preuzimaju njezinu retoriku i politike, do razine u kojoj je nemoguće razaznati liberale od fašista.
Povratak neizbježnog aktera
Pokušaji izolacije DPS-a doveli su naposljetku do formiranja šarolike vladajuće koalicije u kojoj dominira liberalna desnica, ali koja uključuje i manju stranku koja se odvojila od BSP-a i uživa potporu ekstremne desnice. Koalicija je okupljena oko platforme koja se bazira na proeuropskim i antiruskim stavovima te protivljenju DPS-u. No na posljednjim se izborima u oktobru 2014. DPS kao nikada do sada približio poziciji druge stranke u zemlji osvojivši 14,8% glasova, svega pola postotaka manje od BSP-a i to nakon što je odigrao ključnu ulogu u rušenju vlade Orešarskog. To im je omogućilo poziciju dovoljno dobru da nastave raniju politiku približavanja GERB-u: DPS je naime taktički odlučio u parlamentu poduprijeti vodeću stranku u pitanjima u kojima je vladajuća koalicija podijeljena, čineći tako manje partnere nepotrebnima.
I na lokalnim je izborima u oktobru prošle godine DPS ostvario dobar rezultat. Odmah nakon tih izbora, Mestan je nastavio napade na Reformistički blok, mlađeg koalicijskog partnera GERB-a i glavnog neprijatelja DPS-ovih navodnih oligarhijskih veza, tvrdeći da rezultati zahtijevaju preslagivanje vlade jer RB ima preveliki utjecaj u odnosu na svoju realnu snagu. Ti su napori kulminirali početkom decembra kada su se GERB i DPS dogovorili reformu pravosuđa kojoj su se usprotivili ministar pravde Hristo Ivanov i RB, zahtijevajući radikalnije promjene.
Ivanov, mlada i popularna figura među glasačima RB-a, dao je ostavku, dok je dio parlamentarnih zastupnika tog saveza zauzeo neobičnu poziciju u kojoj istodobno proglašavaju da “odlaze u opoziciju”, ali ne povlače ministre niti prekidaju potporu njihovim politikama. Kako bilo, pokazalo se kako su pokušaji izolacije DPS-a bili kontraproduktivni: bez da je ušao u vladajuću koaliciju, DPS očito ima snažan politički utjecaj na vlast. Upravo je u toj pobjedničkoj situaciji Mestan – koji se smatra lukavim političarem i elokventnim govornikom – smijenjen.
Politički obrati
Debakl s reformom pravosuđa ponukao je jednu grupu komentatora da obnove liberalnu verziju teorije zavjere o “petoj koloni” kako bi objasnili puč. Ustvrdili su da ono što se odigralo nije toliko sukob Rusije i Turske, koliko utjecaj domaćih oligarhijskih interesa. Sveprisutni Peevski sada je navodno sklopio dogovor s Doganom da likvidiraju Mestana, a to je objašnjenje i ovaj drugi prihvatio. Na svojoj prvoj konferenciji za medije nakon smjene 7. januara, Mestan je zaključio kako je “stao na rusku minu”, ali insinuirao također na tome da Peevski zapravo upravlja strankom, tvrdeći kako je smijenjen, a sada i napadan “medijskom bejzbolskom palicom” Peevskog zato što je htio “skinuti s DPS-a dojam proruske oligarhijske stranke”.
Dodatni razlog za njegovu smjenu navodno je bila i njegova uloga u rušenju vlade Orešarskog i nastojanje da DPS pomakne udesno i približi GERB-u. Mestan je tako ironično napravio potpuni preokret, od velikog protivnika prosvjeda 2013. godine do političara koji preuzima jezik prosvjednika i njihovu interpretaciju toga “tko zapravo drži konce” bugarske politike. Nije prvi puta da se iz stranke izbacuju funkcioneri nakon sukoba s Doganom, ali posljednji je puč svakako puno dramatičniji. Više je zastupnika (i jedan važni regionalni lider) objavilo svoju vjernost Mestanu, no velika je većina ostala vjerna stranci.
Ostaje da se vidi hoće li to voditi osnivanju nove stranke s Mestanom na čelu, kao što neki predviđaju, što bi dovelo do podjele među biračima DPS-a i mogućem približavanju nove stranke RB-u, ponovno na liniji protivljenja DPS-u. Odnos Doganove stranke prema drugim političkim akterima nakon zadnjih promjena mogao bi pak znatno utjecati na bugarsku političku scenu u skoroj budućnosti.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović