Jučerašnji štrajk Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, medijski prigušen spektaklom SDP-ovih dvorskih intriga, implicitno je odgovorio na nedavni upit Ženske fronte za radna i socijalna prava o političkom pozicioniranju akademske zajednice u raspravama o novom Zakonu o radu. Povrh one medijske, prigušenost same štrajkačke metode simptom je strukturnog političkog oportunizma akademskog polja u domeni osnovnog društvenog antagonizma rada i kapitala.
Prošlotjedno priopćenje za javnost Ženske fronte za radna i socijalna prava (od 21. svibnja), naslovljeno Šutnja o Zakonu o radu i odgovornost akademske zajednice, iako artikulirano i rijetko smisleno, iznova je progutala praznina dugotrajne rasprave o novom hrvatskom radnom zakonodavstvu. Taj jedini organizirani frontaški javni glas – sastavljen od civilnih udruga, nekoliko sindikata i sindikalnih ženskih sekcija – koji kontinuirano i razložno upućuje na proces skrivenoga zagušljivog pregovaranja/dogovaranja “socijalnih partnera” (vlade, poslodavaca, stručnjaka s obiju strana i povremeno, manje ili više narcisoidno-ekscesnih sindikalnih lidera), analizira, obrazlaže i upozorava na razorne socijalne ishode prijedloga novog Zakona o radu (ZOR), iznova je precizno detektirao problem, točnije: jedan njegov važan aspekt. U pokušaju da javnost održi budnom i aktivnom, da je još jednom usmjeri na osnovni sukob rada i kapitala, obratio se ovom prilikom akademskoj zajednici, subjektu općenito rijetko autističnom, nagluhom i posve pasivnom kad je riječ o stvarima koje nadilaze njegov neposredni reproduktivni interes, plemićki komfor i stečene privilegije.
U priopćenju se najprije jasno detektira kolaboracionizam akademske zajednice (ili preciznije: njezinih predstavnika, što zapravo mijenja malo ili ništa) s blokom koji ima političku i ekonomsku moć: “Ovom izjavom Ženska fronta za radna i socijalna prava ujedno želi skrenuti pažnju i na ulogu akademske zajednice u procesu donošenja novog ZOR-a. Umjesto da se oglasi u borbi za očuvanje materijalnih i socijalnih prava radnica i radnika, upravo suprotno i zabrinjavajuće ona je aktivna na posve drugoj razini. Prešutno i očigledno s odobravanjem ustupa vlastite kadrove koji svojim savjetodavnim ulogama legitimiraju poredak koji štiti interese kapitala, iako su kao sveučilišni profesori plaćeni od javnog novca. Riječ je, primjerice, o iznimno uspješnoj suradnji tzv. ekonomskih i pravnih eksperata i Hrvatske udruge poslodavaca, o stručnjacima koji savjetuju Ministarstvo rada i mirovinskog sustava koji se potom udružuju s bankarskim sektorom, javno zagovarajući rizične proizvode financijske industrije za ‘korisne’ projekte i neodrživu investicijsku klimu. Hrvatska tu nije nikakva iznimka, takvu prodaju akademske zajednice i njeno skladno savezništvo s akterima spomenutim u prethodnoj rečenici u svjetskoj smo povijesti susretali kad god su se kršila materijalna i socijalna prava destrukcijom i reformama zakona koji su se ticali radništva”. Zatim se u zaključku priopćenja poziva “nekorumpirane dijelove akademske zajednice da budu na čelu javne rasprave o društvenom smjeru koji diktira liberalizacija i prekarizacija tržišta rada, te da otvore pitanje komodifikacije struke naspram njezine autonomije”.
Iako su, u prvom koraku, dijagnoza, a zatim u zaključnom i poziv, posve na mjestu, logično se nameće pitanje odjeka i reakcije. Da ne spekuliramo suviše kome je zapravo završni apel upućen, pokušajmo kao provizorni okvir rasprave postaviti nešto drukčije pitanje: kako to da se u presudnim društvenim pitanjima reakcija akademske zajednice uspostavlja kao ideologem posve podudaran bloku koji ima moć? Ili: ako se i pojave nešto drukčije reakcije, na primjer u samoj akademskoj zajednici koja preko svojih tijela i izabranih čelnika situacijski reflektira vlastitu poziciju, zašto se pojavljuju isključivo na razini prigovora nedovoljne učinkovitosti sustava koji se jednako tako procjenjuje dominantnim ideologemima bloka koji ima političku i ekonomsku moć?
Akademska je zajednica nedvojbeno prihvatila dominantni diskurs, ali ga baš ne može slijediti zadovoljavajućom brzinom. Zato kad se njezini institucionalno najviši predstavnici spore s resornim političkim akterima, obično to čine poput atletičara koji zapravo trče istu dugoprugašku utrku samo što je jedan pretekao drugog za čitav krug. Na razini ilustrativnog vica, radi se samo o tome kad će činjenica da se bankovne zaklade pojavljuju kao financijeri izabranih kolegija u sveučilišnim programima, prema uvjetima i pravilima što su ih same uspostavile, postati opća i dobrodošla pojava u javnom visokom školstvu.
Ako se pak kao akter pojavljuje Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, opet je riječ o istoj matrici, koja se, doduše, s pravom inscenira kao otpor političkom nasilju, ali ne nadilazi sektorsko-reproduktivni model u temeljima organizacije akademskog polja, neovisno o naizgled suprotstavljenoj poziciji: udovolji li se svim zahtjevima iz kolektivnog ugovora, osobito financijskim, svaki problem nestaje kao što je nestao u vrijeme studentske blokade u proljeće 2009. i kao što bi nestao danas da vlast pristane. Naime, akademska zajednica već desetljećima traje u uvjetima zaštićene reprodukcije koja se odvija mimo temeljnih društvenih sukoba. Za razliku od deindustrijalizirane zemlje i sudbine radnika, visokoškolski sektor razvijao se posljednjih petnaestak godina kao solidna industrijica – kako u svom javnom, tako i u privatnom obliku. Reklo bi se da je doživio pristojan rast, kadrovski i institucionalno, osobito u vrijeme iniciranja bolonjske reforme. Ta se unutarnja reprodukcija uvelike i paradoksalno odvijala mimo središnjeg društvenog konflikta, ali je rijetko kad politički osviještena. Čak i kad je, kao posljednjih godina, naletjela na procese što ih Ženska fronta detektira u prijedlogu novoga radnog zakonodavstva, nije se pogledalo kroz prozor. Točke sukoba koje se povremeno pojavljuju između sveučilišta i MZOS-a nikad ne vode promjenama smjera nego sitnim politikantskim ustupcima dominantno financijske naravi koji su opet vezani isključivo uz zaštićenu reprodukciju prihvaćanjem dominantnih ideologema. Sutra već, kad na dnevni red pristigne pitanje norme sveučilišnih nastavnika, isplativosti kolegija s “nedovoljnim” brojem polaznika i sve što s tim dolazi u paketu, reakciju nije teško predvidjeti.
Primjer je svjež, koliko jučerašnji. Dakle, u četvrtak 29. svibnja 2014. Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja proveo je jednodnevni štrajk kojim je upozorio na drastično rušenje cijene rada u sektoru. Pritom je, već tijekom pripreme, objavljeno nekoliko letaka koji članstvo informiraju s razlozima i načinom provedbe štrajka, poput odabranog fragmenta u kojem piše: “Zaposlenici u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima obustavit će nastavne aktivnosti, npr. izvođenje nastave, ispita, konzultacija, ali će odrađivati druge poslove koji uključuju znanstveni rad i poslove čija bi uskrata nanijela štetu kolegama na poslu ili ostvarenju interesa ustanove”. Tako je na dan štrajka najveći fakultet Zagrebačkog sveučilišta suspendirao sve što je trebalo suspendirati, ali je održao sjednicu Fakultetskog vijeća jer bi njezina odgoda nanijela štetu zaposlenicima i instituciji tako što se ne bi predstavili programi dvojice kandidata za dekana, ne bi se prihvatili izvještaji za napredovanja, niti ocjene doktorskih radova. Uskraćeno je prema propisniku sve što se tiče drugih (studenata, na primjer), ali se nastavilo raditi na sebi (znanstveni rad) i obavljati poslove koji ne štete kolegama, dakle nije prekinuta samo vlastita zaštićena reprodukcija, unatoč snižavanju cijene rada i ostalim razlozima štrajka.
Zbog toga će Ženska fronta za radna i socijalna prava teško izmamiti akademsku zajednicu da se oglasi u borbi kao saveznik koji se svrstava uz socijalne gubitnike. Akademska zajednica u postojećim uvjetima reprodukcije neće postati dijelom “radnih ljudi” (i građana) koji su spremni stati nasuprot dominantnim društvenim procesima u svijetu rada. Ona će se zabavljati pravilnicima, dijeliti na zagovornike izvrsnosti i one druge, detektirati plagijatore i uspješnike, uzgajati zavist i pronalaziti zračne jastuke u politici, srditi se zbog odbijenih projekata, gunđati zbog resornog proračunskog udjela, ali nikad neće prekoračiti liniju vlastitog komfora da bi dovela u pitanje nešto više, da bi stala na stranu ugroženih i napokon shvatila da su njezini problemi strukturno slični odnosno posve podudarni problemima onih uz koje ne želi stati. Zato će logikom javnog reciprociteta uvijek naići na zid nerazumijevanja kad joj do nečeg bude stalo i zaraditi uobičajeni set kvalifikacija koji potječe iz vrijednosnoga, ideološkog repertoara bloka koji ima političku i ekonomsku moć: nerad, nekonkurentnost, učmalost, koruptivnost, nevidljivost, privrednu beskorisnost i proračunsku rastrošnost. Da bismo solidarnost osjetili, moramo je uspostaviti i organizirati. To, nažalost, akademska zajednica ne razumije, kao što ne može razumjeti ni što to zapravo hoće Ženska fronta kad joj se obraća. Čini se, međutim, da u takvoj poziciji nije usamljena i da se analitički nepropitane kopije njezina habitusa nalaze diljem srednjoklasno-javnog sektora u području koje se uvriježeno zove kultura i umjetnost.
Jedina smislena točka ulaza akademske zajednice u područje organizirane solidarnosti jest bazičan zahtjev za besplatnim javnim visokim obrazovanjem. Zahtjev jasan svakom, društven da društveniji ne može biti, općenit da teško može biti općenitiji – jedini pouzdan temelj na kojemu se šira socijalna solidarnost i razumijevanje može uspostaviti, nešto što će studenti i njihovi roditelji razumjeti prije i bolje od uskrate raznih certifikata (što bi ih prema sindikalnom letku trebalo natjerati da politički pritisnu vlast koja snižava cijenu rada). Ali taj zahtjev nije samo politički najvažniji ulog u smjeru drukčije i priželjkivane reforme obrazovanja, nego i zbiljska točka svake moguće diferencijacije, posve jednaka naporu Ženske fronte za radnička i socijalna prava u sferi rada. Jednostavan i dalekosežan zahtjev u odnosu spram kojeg svaka politika i svaki socijalni akter, htio to ili ne, najjasnije pokazuje svoje pravo lice.