Iako su raznoliki lijevi akteri polagali nade u plodno tlo ekonomske krize kao priliku za reafirmaciju progresivnih ideja, rezolutan odgovor vladajućih klasa za učinak je imao prilično neobične prijedloge metoda tih reafirmacija. Tako se kao posljednji trend pojavio pokušaj izgradnje lijevih pokreta zasnovanih na političko-medijskim reputacijama pojedinaca. U Srbiji primjerice svjedočimo pokušaju Borka Stefanovića da oformi pokret “Levica Srbije – Borko Stefanović”, dok bivši grčki ministar financija Janis Varufakis nastoji oformiti lijevi pokret na europskoj razini.
Valja odmah napomenuti da je u najmanju ruku nepošteno povlačiti paralelu između Varufakisa i Stefanovića s obzirom na intelektualne i političke domete, ali teško se oteti dojmu sličnosti koju navedeni projekti dijele u vidu zamišljanja intervencija u političke procese s lijevih pozicija. Naime, oba duguju više rezonima PR industrije nego povijesnim lekcijama klasne borbe. Dakle, Varufakis lansira pokret naziva Democracy in Europe Movement 2025 (DiEM) kojemu je krajnji cilj demokratizacija institucija Europske unije, a svečana inauguracija dogodit će se početkom februara u berlinskom teatru Volksbühne. Sam događaj odmah je zadobio i reklamnu krilaticu – Carpe DiEM – dok su ulaznice za svečani događaj po cijeni od 12 eura odmah razgrabljene.
Privilegirani svjedok briselskih otajstava
Nije ni potrebno naglašavati koliko bizarno zvuči podatak da se za prisustvovanje inauguraciji radikalnog demokratskog pokreta treba platiti ulaznica. No, vratimo se na Varufakisovu političku putanju u zadnjih godinu dana kako bi locirali ishodište novog “pokreta”. Nakon što je dao ostavku na mjesto grčkog ministra financija i nakon što je Siriza kapitulirala pred zahtjevima Trojke, Varufakis se prometnuo u privilegiranog svjedoka dinamike briselskih kuloara i taktika s one strane barikada. Uz poneke sočne i intrigantne detalje “pregovora”, osnovni uvid je bio taj da o svemu posve netransparentno odlučuje Eurogrupa (ministri financija zemalja članica) koja ne samo da nema demokratski legitimitet poput Europke komisije već nema nikakav pravni status unutar europskih birokratskih struktura.
S iskustvom insajdera Varufakis je preuzeo na sebe misiju da europskom puku raskrinka briselsku nedemokratsku mašineriju. I nedvojbeno je da svojim medijskim iskazima Varufakis obavlja vrlo vrijedan politički rad, iako sigurno Eurogrupa ne odlučuje o svemu, već je prije funkcionirala kao mizanscen za pregovore. Ipak, čini se da je prevođenje vlastitog iskustva u politički projekt koji bi EU institucije demokratizirao vrlo naivan korak. Pogotovo jer Varufakis ne spada među one liberalne zanesenjake koji smatraju da je Europska unija na početku bila plemenit projekt formiran u svrhu mira među europskim narodima da bi ga naknadno, europskoj javnosti iza leđa, prisvojili zli neoliberali. Primjerice, u svojoj knjizi Globalni Minotaur Varufakis precizno rekonstruira nastanak europskih integracija nakon 2. svjetskog rata iz perspektive plana SAD-a za recikliranje vlastitih viškova putem integriranog europskog tržišta i ne ostavlja nimalo sumnje u činjenicu da je kasnija institucionalna putanja Europske unije bila prvenstveno odgovor na zahtjeve akumulacije kapitala.
Zanemarivanje historijskih lekcija
Dakle, Varufakisovo “europejstvo” ne temelji se na nekakvim mističnim evropskim vrijednostima kakvim nas desetljećima truju lokalni liberali već je situirano u konkretnoj političko-ekonomskoj dinamici europskog kontinenta zadnjih desetljeća. Ono što pritom frapira u novom projektu – “pokretu” jest ponavljanje sličnih zabluda iz strategije pregovora s Trojkom dok je bio ministar financija, s tim da sad uopće više nema nikakvih poluga u rukama niti demokratski legitimitet iza sebe. Podsjetimo, strategija na kojoj je Varufakis inzistirao temeljila se na procjeni da će europske vođe uvjeriti u iracionalnost mjera štednje i pogubne učinke koje će te politike imati dugoročno za cijelu Europsku uniju. Kako je naknadno i sam priznao, racionalna debata na koju je navikao u akademskom polju, nema nikakvu političku težinu u sukobu s interesima kapitala.
Kao što je zanemario klasnu dimenziju u “racionalnim pregovorima” s političkim pokroviteljima kapitala, tako u formiranju “pokreta” zanemaruje povijesne faktore nastanka demokratskih procedura i standarda koje sada institucije Europske unije odstranjuju iz političke arene. One nisu nastale iz plemenitih motiva prosvijetljene liberalne buržoazije već su bile rezultat dugotrajnih klasnih borbi. Kako će se one reafirmirati na osnovu elitističkog intelektualnog pokreta sa Žižekom kao popratnom maskotom prilična je politička enigma. Lobisti, stručnjaci za demokraciju i PR kampanje s lijeva nisu ni približno adekvatan odgovor takvom tipu depolitizacije s desna. Ono što u cijeloj priči ostavlja gorak okus jest činjenica da Varufakis to zasigurno jako dobro zna.