Prema već uhodanom ritmu na tjednoj razini netko od blogera, investitora, kolumnista, stručnjaka ili zabrinutih građana optuži Republiku Hrvatsku za prevelik porezni pritisak na ekonomiju u odnosu na ostale europske države, a i inače, u odnosu na željeno nepostojanje poreza kao takvih. Na portalu specijaliziranom za to pitanje, Indexu, tako postojeće društveno uređenje u Hrvatskoj nazivaju “poreznim fašizmom”. I to je sasvim normalan poduzetnički refleks – njihovo razumijevanje funkcioniranja ekonomije i društva određeno je knjigovodstvenom bilancom, a što je državno prisustvo u toj bilanci manje, oni su sretniji. I tu ničega spornog nema iz perspektive njihovih interesa. Sporno je samo kad se ta perspektiva univerzalizira i ispostavi kao privilegirana za razumijevanje društvene stvarnosti i recepture njene promjene.
Pored toga što hrvatski porezni sustav ne izlazi iz europskog prosjeka po svom “zahvatu” u ekonomske aktivnosti, činjenice nisu jedini problem boraca protiv “poreznog fašizma”. Njihov san o “noćobdijskoj državi” koja ih štiti od noćnih mora državnog intervencionizma ipak zanemaruje neke presudne aspekte društveno-ekonomskog poretka kojem se dive. Pa navedimo ih nekoliko čisto da malo zakompliciramo priču i uvedemo nekoliko zabavnijih parametara od jednostavne aritmetike: viši porezi, manje investicija, niži porezi, više investicija. Ponavljamo, nema ništa sporno u klasnom interesu koji nastoje realizirati borci protiv “poreznog fašizma”, iako među njima ima i nezanemariv broj onih intelektualnih avanturista kojima kapitalizam predstavlja tek objekt bezinteresnog sviđanja.
Zanemareni aspekti
Dakle, koje probleme sa sobom nosi transformacija uskog i kratkoročnog klasnog interesa u interes reprodukcije kapitalističkog sustava kao cjeline? Postoji cijeli niz infrastrukturnih zahvata koji predstavljaju osnovni preduvjet za ekonomski rast, a pojedini kapitali ih nisu u stanju profitabilno izvesti već padaju na pleća države. Također, nezaobilazna je i uloga države u reprodukciji radne snage kroz zdravstveni i obrazovni sustav koja posredno pridonosi produktivnosti rada. Nadalje, puno ozbiljniji konflikti interesa javljaju se između pojedinih frakcija i sektora kapitala u borbi za profit nego u odnosu spram države koja mora imati na raspolaganju instrumente kako bi na dugoročnom planu “pomirila” sukobljene interese. Ovisno o snazi pojedinih frakcija i mjestu u globalnoj podjeli rada to nekad može biti politika štednje, a ponekad ekspanzivna politika. Donošenje odluke uvjetovano je borbom oko realizacije profitnih interesa na određeni rok, a ne borbom između bešćutnog činovnika i poduzetnika-inovatora.
No, čak i da prihvatimo argumentaciju po kojoj oporezivanje i državni intervencionizam predstavljaju isključivo smetnju ekonomskom razvoju i rastu, nailazimo na probleme pri procjeni efikasnosti kapitalizma ako ih se, barem hipotetički, eliminira u priličnoj mjeri. Ako kapitalizam na ovom stupnju tehnološkog razvoja nije u mogućnosti osigurati svima bezuvjetan pristup zdravstvenim i obrazovnim uslugama putem redistribucije onda očito nešto ne štima. Ako “odgovornost” prebacimo na radnike koji si moraju “zaraditi” te usluge teško ćemo izaći na kraj s konkurencijom pojedinih kapitala kojima su osnovni konkurentski instrument u rukama snižavanje cijene rada ili njegova eliminacija kroz tehnološke inovacije. A da o problemu s potražnjom koju takva logika konkurencije stvara i ne govorimo. Jedino što preostaje kao argument i legitimacija borcima protiv “poreznog fašizma” jest pozivanje na socijaldarvinizam: neosporni generator suvremenog fašizma.