Na jučerašnjem Glavnom odboru vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) donesena je odluka da se raspišu vanredni parlamentarni izbori, koji će se vjerojatno održati paralelno sa lokalnim i pokrajinskim izborima u Vojvodini. Iako točan datum još nije poznat, predviđa s da će se održati u martu, aprilu ili eventualno maju, što će ovisiti i o odluci o samoraspuštanju Skupštine Vojvodine u kojoj SNS nema većinu. Bez obzira na te detalje, ova odluka nije neočekivana, iako bi po standardnoj parlamentarnoj proceduri bila vrlo neobična. Uvjerljiva većina se naime raspušta u trenutku kada je izvjesno da će njihovi izborni rezultati biti vrlo slični onima otprije dvije godine.
Mjeseci davanja naznaka, pa demantiranja, pa ponovnog puštanja glasina o izborima i insceniranog kolebanja o tom pitanju očito su uspjeli prikriti bizarnost cijele situacije. Premijer Aleksandar Vučić i prateći politički analitičari čak su izbore pokušali opravdati navodnim zahtjevima inače sasvim nemoćne opozicije, prešućujući dakako kako je njihove zahtjeve provocirala sama vlast. Potpredsjednik vlade Ivica Dačić je svojevremeno situaciju najbolje objasnio riječima “opozicija traži izbore, a moli Boga da ih ne bude”. Slična se koreografija nastavila i nakon najave izbora: opozicijske stranke su se požurile pozdraviti Vučićevu “ostavku” i “priznanje da je nesposoban”, ali istovremeno panično nastoje okupiti mega-koaliciju koja će barem garantirati prolazak nacionalnog cenzusa od 5%.
Hrabru pozu bez pokrića nije dakako zauzela samo opozicija, već i manje stranke u Vučićevoj vladi, poput Dačićeve Socijalističke partije Srbije koja je odluku o izborima nazvala “hrabrom i pravovremenom”, iako evidentno o njoj nije bila informirana čak ni nakon što je bezuspješno pokušala utjecati na nju. Dapače, ni najbliži suradnici iz Vučićeve stranke (poput potpredsjednice Vlade Zorane Mihajlović ili ministra Nebojše Stefanovića) očito nisu imali nikakvog utjecaja na odluku, pa im je preostalo samo da pohvale Vučićevu mudrost i dalekovidnost i nadaju se da u budućim vladama neće ispasti iz preraspodjele funkcija. Jer svečana objava na otvaranju sjednice GO SNS-a namjerno je prikazana kao individualna odluka premijera.
Reformska vlast, reformska opozicija
Tako je Vučić još jednom odigrao ulogu reformskog martira, koji će na svojim plećima hrabro ponijeti narodne grijehe kako bi proveo “ono što se mora”. “Kada protivnici kažu da žele da se stvari menjaju naša je obaveza da pustimo narod da odluči”, pred egzaltiranim je auditorijem proglasio Vučić, a odmah zatim pojasnio i kako se izbori održavaju kako bi se dobio “puni mandat” do 2020. godine kada bi se prema optimističnim predviđanjima mogli završiti pregovori s EU. Vučić se dakle predaje narodu da ga ocijeni samo kako bi izbjegao da mu mora odgovarati za dvije godine, kada su se trebali održati redovni izbori. Istodobno, međutim, Vučić doista ima malo razloga za brigu, sada ili u narednim godinama.
Naime, sve što je vodeća opozicijska Demokratska stranka u svojoj izjavi nakon objave uspjela ponuditi kao alternativu je provođenje istih reformi samo – prilično neodređeno – “bez smanjivanja plata, bez štednje na građanima, bez ućutkivanja kritike i bez zloupotrebe vlasti”. Ključni razlog Vučićevog uspjeha i jest upravo u tome što je uspio inkorporirati oba tranzicijska mita kako bi “Srbiju približio Svetu, ali zadržao tradicionalne vrednosti”. On je dakle protiv “demokrata” okrenuo retoriku koju ih je godinama održavala na vlasti. “Centar otpora i ovoj vladi i pristojnoj i naprednoj Srbiji i politici reformi su pripadnici bivše loše vlasti i lažne elite, koju je ta vlast stvorila i obezbedila im privilegije”, izjavio je Vučić klasičnim “drugosrbijanskim” diskursom.
Izbori se tako paradoksalno održavaju i kako bi demonstrirali do koje je mjere glasanje postalo besmisleno – vanredno ili redovno – u kontekstu u kojem “reformskim” politikama ionako nema alternative.