Izbor Kiriakosa Micotakisa za predsjednika Nove demokracije (ND) – glavne opozicijske stranke u Grčkoj – na unutarstranačkim izborima održanim 10. januara po svemu sudeći je iznenadilo grčke medije. Četrdesetosmogodišnji bankar i konzultant koji je veći dio profesionalne karijere proveo u Engleskoj i Sjedinjenim Državama uspio je u drugom krugu preokrenuti rezultat i tijesnom većinom glasova članova i simpatizera stranke pobijediti stranačkog veterana, bivšeg predsjednika parlamenta i vršitelja dužnosti stranačkog predsjednika Vangelisa Meimarakisa. Iako je mlađi i karizmatičniji od svog suparnika te ujedno obiteljskim vezama duboko povezan sa strankom, Micotakis je već zabrinuo utjecajne krugove grčke desnice, prije svega zbog svoje reputacije jednog od najizrazitijih liberala u stranci.
Novi predsjednik spada u manjinu stranačkih zastupnika koja je nedavno – suprotno instrukcijama Grčke pravoslavne crkve – poduprla novi zakon o istospolnim partnerstvima. Njegov kozmopolitski pedigre i inzistiranje na denuncijaciji “prevelikog” utjecaja države u pružanju socijalnih usluga (što naziva “populizmom”) bi, strahuju mnogi, mogla od stranke otuđiti birače sklone folklornom nacionalizmu, kao i one koji su na proteklih nekoliko izbora glasali za Sirizu u nadi da će ona sanirati dio katastrofalnih posljedica višegodišnjih “mjera štednje”. No promjene u Novoj demokraciji zabrinule su i tradicionalni “lijevi centar” koji je svoje parlamentarno preživljavanje nakon pojave Sirize uglavnom gradio na strahu od “previše desnog” karaktera glavne opozicijske stranke. Pomak “prema centru” već je izazvao i konflikte u tom miljeu između onih koji se zalažu za jaču suradnju s ND-om i onih koji joj se protive.
Promjena trendova
No Nova demokracija, osnovana nakon pada vojne hunte 1974. godine, uvijek je kao svoju političku platformu nudila kombinaciju društvenog konzervativizma i ekonomskog liberalizma. Anketna istraživanja pokazuju da su i današnji birači prilično podijeljeni između onih koji stranku vide kao čuvara tradicionalnih vrijednosti i onih za koje je ona garant “slobodnog tržišta”. Micotakis, unatoč zabrinutim glasovima, po svemu sudeći ne namjerava ugroziti ovaj savez. Naime, on je već prije drugog kruga stranačkih izbora osigurao potporu Adonisa Georgiadisa, predstavnika stranačke nacionalističke desnice i neuspješnog kandidata u prvom krugu. Također, najavljuje se da bi u novoj vladi u sjeni važnu ulogu trebao dobiti i Makis Voridis, bivši vođa ekstremne desnice i kasnije ministar koji je političku karijeru započeo u eksplicitno fašističkim grupama.
No osim okupljanja liberalnih i nacionalističkih birača i političara – unutar i izvan Nove demokracije – novi lider desnice imat će još jedan važan uvjet za uspjeh: razočaranje Sirizom. Nasuprot starom stranačkom vodstvu, Micotakis je obećao puno energičniju opoziciju vladi Aleksisa Ciprasa koja se suočava se velikim prosvjedima protiv svojih nedavnih “reformi” mirovinskog i poreznog sustava, te novog vala privatizacija. U toj situaciji, strategija ND-a se čini jasnom – oni će pokušati eksploatirati rastuće nezadovoljstvo Sirizom bez da obećaju neku promjenu u politici. U jednoj od prvih izjava nakon promjene vodstva, desnica je Sirizi dodijelila “Oskara za neuspješne pregovore” i optužila ih za činjenicu da je MMF još uvijek u Grčkoj, prešućujući dakako da su razlog za to “nedovoljno brze reforme”.
Prema posljednjim anketama, obavljenim izbora u Novoj demokraciji, ta je stranka po prvi puta nakon 2014. godine po popularnosti prestigla Sirizu. To nije postigla oduzimanjem glasača ni ekstremnoj desnici ni liberalnim strankama “centra”, već upravo svom glavnom konkurentu. Siriza dakle po svemu sudeći gubi svoju reputaciju “nove snage” koji “nudi nadu”, ali ne samo zbog obnove grčke desnice, nego prije svega zbog nemogućnosti da joj ponudi dosljednu alternativu.