U medijskoj sjeni neiscrpnih napisa o formiranju nove vlade, u Hrvatskoj se, prvenstveno u Dalmaciji, od početka godine odvija društvena mobilizacija na razinama nezabilježenim vjerojatno od referenduma o bračnoj jednakosti. S obzirom da je mobilizacija uže nogometne provenijencije ne čudi nešto oskudniji medijski tretman, ali prije će biti da je posrijedi učinak dominantne logike medijskog polja: postoje pojedinci, političari, stručnjaci ili već netko treći s medijskim legitimitetom koji “bubnu” nešto u eter i onda iduća dva-tri dana novinari ispitivaju preostale legitimne sugovornike što misle o tome. I onda opet u krug.
Kad su posrijedi dugoročniji i inkluzivniji projekti kakav je onaj udruge Naš Hajduk onda medijska logika neminovno zašteka. Naime, kao i proteklih par godina i početkom ove kreće obnova članstva u nogometnom klubu Hajduk. Promjenom upravljačke strukture prije 5 godina članstvo je postalo puno više od folklorne pripadnosti klubu, već sa sobom nosi i demokratska prava o odlučivanju o politici kluba, tako da danas navijači, članovi, biraju 7 od 9 predstavnika u Nadzornom odboru. No, projekt demokratizacije kluba ove je godine postao još ambiciozniji.
Navijači vlasnici
Hajduk je dioničko društvo u kojem većinski paket dionica drži Grad Split. Nakon što je klub financijski, organizacijski i sportski potpuno potonuo služeći dugi niz godina kao privatni bankomat političarima i njima bliskim figurama, vlastodršci su ga “ostavili” navijačima i kroz ugovor s udrugom Naš Hajduk im prepustili upravljačka prava koja proizlaze iz većinskog dioničkog udjela. No, Grad i dalje drži u ruci poluge da opozove trenutni aranžman i budućnost demokratizacije kluba previše ovisi o političkoj klimi u gradskom vijeću i sitnim stranačkim interesima.
Tako su navijači okupljeni u Našem Hajduku, poduprti Torcidom i nekim od organizacija Društva prijatelja Hajduka, odlučili krenuti u projekt stjecanja većinskog vlasničkog udjela u klubu. Dakle, plan je da navijači postanu vlasnici kluba i da klub postane potpuno imun na interesne sfere politike i biznisa. Prvi korak u stjecanju sredstava za preuzimanje dionica je promijenjena uloga članarine u iznosu od 100kn. Tim novcima klub može autonomno raspolagati no oni se knjiže kao pozajmica klubu i instrument buduće dokapitalizacije, odnosno preuzimanja dionica kluba. Zbog toga je u Dalmaciji, ali i u Slavoniji, Bosni i Hercegovini i dijaspori, krenula velika kampanja i mobilizacija s namjerom da se što veći broj navijača učlani u klub.
Iskustvo političke pedagogije
Tako da doslovno nema gradića i mjesta u Dalmaciji u kojem nije postavljen štand na kojem se može učlaniti, a također se održavaju i brojne tribine na kojima se educira navijače o projektu. Nevjerojatno je kako se kontinuiranim aktivističkim radom i demokratskim uplivom u politiku kluba u samo par godina uspjela promijeniti klima u navijačkom puku tako da danas oni koji pričaju o privatizaciji i jednom gazdi doslovno ispadaju redikuli. Iako je još prilično dug put do navijačkog preuzimanja kluba, rezultati mobilizacije i masovno učlanjivanje koje je u nepunih tri tjedna dosegnulo brojku od gotovo 8.000 ljudi (lani je bilo nešto više od 15.000 članova) govore puno više od pukog navijačkog sentimenta.
Kao što je naglasio Damir Pilić, radi se o društvenom pokretu koji jedini u politički i ekonomski devastiranoj Dalmaciji mladim ljudima nudi priliku za aktivaciju i omogućava im da o nečemu u svom životu odlučuju, koji nudi konkretne obrasce puštanja u pogon demokracije i solidarnosti. Mnogi će reći da je nažalost posrijedi samo nogometni klub, no masovna aktivacija na bazi demokratizacije predstavlja iznimno vrijedno iskustvo političke pedagogije koje ne može ostati zatočeno isključivo u nogometno-navijačkom okviru.