Nakon što je rektor Sveučilišta u Zagrebu u izišao javnost s idejom kako bi u osnovne škole u Hrvatskoj trebalo vratiti učenje ćirilice koja je iz udžbenika izbačena početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, povedena je javna rasprava koja zasad više naliči anketiranju stručnjaka o njihovim osobnim dojmovima nego raspravi s argumentima za i protiv. Objektivnih argumenata protiv uvođenja ovog pisma u škole zapravo nema, osim nacionalističkih poriva vječno uvrijeđenih desničara, jedini dosad istaknut argument zamaskiran u “objektivno” je onaj bivšeg HDZ-ovog ministra obrazovanja Radovana Fuchsa koji je kazao kako su djeca i ovako preopterećena te da umjesto ćirilice u prve razrede osnovne škole radije treba uvesti informatiku. Premda je u ovom slučaju moguće složiti se s bivšim ministrom, argument nije sasvim točno postavljen. Ukoliko bi se ušlo u raspravu što više koristi ili šteti učenicima, teško bi bilo braniti argument vjeronauka u školama na uštrb npr. građanskog odgoja ili čak ćirilice. No, ideju o uvođenju ćirilice u škole ne treba promatrati u okviru rasprave o reformi obrazovnog kurikuluma. Paradoksalno, ovu se raspravu ne treba promatrati niti u kontekstu lingvistike, jer ovdje se ne radi o lingvističkoj, već primarno o političkoj raspravi.
Za današnje pitanje uvođenja ćirilice u škole u Hrvatskoj najmanje je bitan argument povijesnih tragova pisama na kojima su ostali zabilježeni dokumenti o pismenosti u Hrvatskoj što je argument kojim je Rektor objasnio ovaj prijedlog. U tom kontekstu ćirilica, kao i glagoljica imaju tek funkciju spomeničke baštine. “Rektorov” prijedlog treba promatrati s obzirom na kontekst u kojem se javlja, a to je depolitizacija političkih pitanja uvođenjem mišljenja stručnjaka, u ovom slučaju onih akademskih. Možda je stoga najindikativnije mišljenje lingvista i redovnog profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Ranka Matasovića, koji je jednom hrvatskom mediju kazao kako o uvođenju ćirilice u škole nema neko posebno mišljenje. Matasović je time potvrdio da se ovdje radi o pitanju koje treba tumačiti u domeni političkih odluka, a ne lingvističkih.
Depolitizacija društvenih pitanja
Depolitizacija društvenih pitanja smještanjem istih u domenu “stručnosti” ima dvostruki efekt. S jedne strane odriče javnosti pravo mišljenja i donošenja političkih odluka o pitanjima koja se izravno tiču društva u cijelosti na korist privilegirane skupine ljudi – “stručnjaka” – pretvarajući time javnost u pasivnog i apolitičnog promatrača društvene stvarnosti. Depolitiziranjem društvenih, političkih i ekonomskih pitanja (poput primjerice monetarne politike) istovremeno se smanjuje prostor demokratske rasprave, pa umjesto izabranih predstavnika koji bi trebali provoditi volju naroda, dobivamo profesionalce s čijim se obrazovanim mišljenjem stavovi laičke javnosti ne mogu mjeriti. Stručnjaci također nemaju obavezu uvažavanja mišljenja javnosti čime demokratska rasprava postaje izlišna.
Premda je ideja uvođenja ćirilice u škole u Hrvatskoj dobra ideja, pokušaj njezinog uokviravanja kao pisma na kojem su ostali zapisani neki dokumenti na hrvatskom jeziku u doba kad nikakav nacionalni identitet nije postojao, zapravo je spin koji ne rješava jedan od društvenih problema na poželjan demokratski način već patronizira dio društva koji ne može prihvatiti pomirenje ali je i indikator štetnijeg procesa sužavanja općeg prostora demokratske rasprave, na korist tzv. stručnjaka za koje, kako je jasno pokazao Matasović, ovo zapravo uopće nije relevantno pitanje.