Premijer Federacije BiH Fadil Novalić izazvao je pravu buru reakcija kada je svoju reformsku agendu i novi zakon o radu pokušao opravdati tobože “konkretnim” statističkim podacima o rastrošnosti građana. Nakon što je navodno kontaktirao dva velika lanca mješovitom robom i od njih zatražio informacije o najtraženijim artiklima, trijumfalno je zaključio: “Vidite, na prvom mjestu je bila kafa na drugom cigare, na četvrtom pivo na osmom vino […] znači u deset produkata bilo je samo tri esencijalna”. Ovo premijerovo privatno istraživanje, smatra on, uvjerljivo dokazuje kako “građani FBiH žive dobro, štaviše rasipaju se”.
U jednoj od najsiromašnijih europskih zemalja, u kojoj registrirana nezaposlenost zahvaća 43,7% radne snage, izjave su naišle na nevjericu. Unatoč evidentnoj “metodološkoj” grešci koja je omogućila Novalićev neobičan zaključak, premijer je u pokušaju da sanira posljedice svog ispada nastavio inzistirati na tome da je samo “rekao istinu” koju “društvo nije spremno prihvatiti”. Hrabri Novalić koji se spremno suočava sa “istinama” koje narod ne voli da čuje ipak je zaboravio spomenuti kako je njegova plata (inače među najnižima među brojnim premijerima u ovoj zemlji) 6,5 puta veća od prosječne u entitetu, pri čemu je i taj prosjek dakako dramatično prenapuhan utoliko što ne uzima u obzir velike razlike u primanjima niti one bez primanja.
Reformska agenda
No brojnim sarkastičnim komentarima premijerovih pokušaja da “govori istinu” promakao je motiv za izjavu koju bi bilo sasvim pogrešno svoditi na “bahatost političara”. Pokušaj dokazivanja rastrošnosti dio je nastojanja da se ospore zahtjevi za povećanjem minimalne plate sa 380 na još uvijek mizernih 420 konvertibilnih maraka. Spomenimo uzgred da posljednjim relevantnim statistikama (koje je izradila nadležna agencija, a ne premijer) domaćinstva prosječno troše preko 500 KM samo na hranu, dakle bez troškova režija i goriva. Premijer je međutim u jednom u pravu: pokušaj povećanja plata ugrozio bi ambicioznu reformu koja planira BiH učiniti “atraktivnom za investitore” daljnjim snižavanjem troškova rada.
Problem je samo u tome što je ta strategija “trke prema dnu” unaprijed osuđena na propast: daljnje smanjenje domaće potrošnje bi imalo vrlo negativne posljedice po domaću ekonomiju, zbog čega su joj se usprotivili čak i neki poslodavci. Novalić je pritom kriv samo za vrlo nespretnu (iako iskrenu) ilustraciju “reformske agende” na kojoj inzistiraju međunarodni “nadzornici” BiH, koji po tko zna koji put prave planove za ovu zemlju koji se realnošću nemaju veze.