Zbog svoje funkcije “obilježavanja važnih događaja i ličnosti” te smještenosti u javnom prostoru, spomenici pružaju jedinstven uvid u načine na koje se dominantna ideologija pokušava simbolički reprezentirati. Unatoč temeljitom i odlučnom čišćenju spomeničke baštine bivšeg režima početkom 1990-ih godina, pokušaj da reprezentativno obilježe vlastitu četvrtstoljetnu vladavinu se za postsocijalističke elite pokazao kao puno teži zadatak.
Otprilike desetljeće i pol nakon uklanjanja spomenika i drugih podsjetnika na Narodnooslobodilačku borbu i socijalističko nasljeđe iz Osijeka, započeo je u istom gradu trend izgradnje spomenika državotvornoj ideologiji s motivima iz bliže i dalje nacionalističke historije. Taj trend, ako je vjerovati najavama plasiranima posljednjih dana prošle godine, svoj će vrhunac doživjeti izgradnjom desetmetarskog spomenika koji će prikazivati pripadnika Zbora narodne garde iz prvih dana rata. Tijekom spomenutog desetljeća i pol između rušenja jednih te izgradnje drugih spomenika, dakle u vrijeme postsocijalističke tranzicije, dogodila se ratna i ekonomska devastacija grada, zbog čega je državotvorni ideološki konsenzus destabiliziran negativnim socijalnim posljedicama opće ekonomske krize te suđenjima za ratne zločine počinjene nad civilnim stanovništvom. Utoliko je, u svrhu oživljavanja tog konsenzusa, bilo je potrebno naći socijalne i kulturalne mehanizme njegove stabilizacije, u čemu “politika spomenifikacije” nesumnjivo igra ulogu.
Prostor koji se našao na udaru “spomenifikacije” velika je pješačka zona u centru grada, koja se prostire između Ulice Republike na jugu i rijeke Drave na sjeveru te Radićeve ulice na istoku i Županijske ulice na zapadu. Ona obuhvaća Trg Slobode, Korzo, Trg Ante Starčevića, a sa sjevera je omeđena šetnicom uz Dravu. U tom se prostoru, ili malo izvan njega, nalaze Filozofski fakultet, konkatedrala, jedini preostali gradski kinematograf – Kino Urania, Gradska i sveučilišna knjižnica, Hrvatsko narodno kazalište, ali i uredi državne i županijske uprave. Dakle, riječ je o najvećoj i najfrekventnijoj pješačkoj zoni u gradu pa time i prostoru vrlo atraktivnom za odašiljanje ideoloških poruka spomeničkim sredstvima. Uz iznimku raskrižja Trpimirove i Vukovarske – inače najprometnijeg osječkog raskrižja na kojemu se ukrštavaju gradske prometnice na pravcima sjever-jug i istok-zapad – preostali dijelovi Osijeka ostali su uglavnom neiskorišteni za reafirmaciju državotvorne ideologije spomeničkim sredstvima.
Podsjetnici pješacima
Početak izgradnje spomenika kultu državotvornosti započeo je nakon što je 2006. godine dovršena rekonstrukcija središnjeg osječkog trga. Tadašnji gradonačelnik Anto Đapić (iz Hrvatske stranke prave u koaliciji s HDSSB-om) iskoristio je privremeno uklanjanje skulpture “Ljudi” (“Grupa građana”), koja je ukrašavala Trg od 1977. godine, te mimo projekta rekonstrukcije i rezultata javnog natječaja instalirao monumentalnu četiri metra visoku skulpturu Ante Starčevića, u nacionalističkom imaginariju poznatog po nadimku Otac Domovine. Gorostasni Starčević strogog izraza lica, prstom prijeteći pokazuje ispred sebe, valjda da bi osnažio poruku koja je na trima jezicima (hrvatski, engleski, njemački) napisana u njegovom podnožju: “Iznad suverene volje hrvatskog naroda stoji samo svemogući Bog! Bog i Hrvati!”.
Sljedeća državotvorna spomenička intervencija dogodila se pet godina kasnije, kada je povodom dvadesete godišnjice komemoriran događaj s početka posljednjeg rata u kojemu je oklopno vozilo JNA pregazilo Fiću kojeg je jedan Osječanin parkirao na raskrižju Vukovarske i tadašnje Klajnove ulice. Kao i najavljeni desetmetarski “Zenga”, instalacija “Fićo i tenk”, ideja je i djelo nepoznatih autora koju je artikulirao Odbor za branitelje pri lokalnoj samoupravi. Posljednja intervencija ove vrste bilo je postavljanje spomenika Franji Tuđmanu na sjevernoj strani Trga Slobode 2013. godine.
Kao i spomenik Starčeviću na središnjem trgu, i spomenik Tuđmanu monumentalna je figurativna plastika koja dominira vertikalnom dimenzijom prostora namijenjenog isključivo pješačkom prometu. Iako taj spomenik, za razliku od Starčevićevog, ne nosi eksplicitan politički tekst, već je samim činom postavljanja počeo vršiti svoju političku namjenu. Naime svečano je otvoren 30. svibnja, dakle na datum na koji se do 2008. godine slavio Dan državnosti, nekoliko dana prije drugog kruga izbora za gradonačelnika u kojem se tadašnjem gradonačelniku iz redova desnog HDSSB-a suprotstavljao kandidat liberalne koalicije.
“Kreativna iskustva”
Ipak, trendu komemoriranja posljednjeg rata robusnim figurativnim spomenicima izbjegavaju spomen-obilježja u gradskim četvrtima udaljenima od središta grada ili frekventnih cestovnih komunikacija. Tako, primjerice, u gradskoj četvrti Retfala nalazimo spomenik koji je ujedno i fontana pa time zadobiva urbanu funkcionalnost, a u gradskoj četvrti Jug 2 nalazimo apstraktni spomenik “Herojsko srce”. Na meti najnovije ideje o podizanju spomenika gardistu našlo se “Spomen obilježje hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata”, u Osijeku poznato kao “Radijatori”. Ovo spomen-obilježje – čije se premještanje planira – kao i ona udaljena od gradskog središta i frekventnih raskršća, nije figurativno. K tome, to “zanimljivo […] kreativno iskustvo”, kako ga je ocijenila povjesničarka umjetnosti Sandra Križić-Roban,1 sagrađeno je 2003. godine – u vrijeme kada je na čelu Grada u posljednjem mandatu bio liberal Zlatko Kramarić.
Spomen obilježje sastoji se od sedam pari monumentalnih vrata koja se proširuju od zapada ka istoku te od pet kvadratnih ploča s natpisom “Čast palima – na ovom i svakom kvadratu zemlje Hrvatske” smještenih dužinom Trga Slobode od juga ka sjeveru. Ono što ga prema Križić-Roban izdvaja, kako od osječkih spomenika podignutih u posljednjih deset godina tako i od opće hrvatske produkcije spomenika, poništavanje je uobičajene ikonografije spomen-obilježja. Povrh toga, apstraktna izvedba omogućuje da bude iskorišten i za intimno i za ceremonijalno promišljanje tema kojima je posvećen. Naposljetku, ključno je njegovo obilježje smještenost u svakodnevni život, nasuprot fiksiranja nekog historijskog trenutka ili ideološke vrijednosti, što je slučaj kod drugih spomenika.
Nepristupačni spomenici
Upravo potonje omogućuje da se ideja izmještanja “Radijatora” radi otvaranja prostora za postavljanje kolosalne figure vojnika ocjenjuje iz političke perspektive. Pritom je fokalna točka demokratičnost spomenika, to jest njegova otvorenost za interakciju s građanima. Kada je riječ o spomenicima Starčeviću, Fići i Tuđmanu, oni su zatvoreni za interakciju, čemu je Fićo najradikalniji primjer. Budući da je postavljen bez postolja u razini pješačke komunikacije, nedugo nakon postavljanja prolaznici su ga počeli koristiti kao poligon za različite aktivnosti. To, prema Križić-Roban, nije ništa neuobičajeno. Ona je navela primjer karlovačkog spomenika na istu temu koji “u urbanom kontekstu funkcionira kao mjesto odmora i druženja, dok su ga djeca i mladi prisvojili za skejtanje”.
Međutim, budući da su korištenjem na Fići nastala mehanička oštećenja, samo par mjeseci nakon što je otvoren stavljen je pod video-nadzor i time izuzet iz javnog prostora. Izuzimanje je na snazi i kod spomenika Tuđmanu i Starčeviću, samo što se ne događa temeljem video-nadzora nego temeljem vertikalne dominacije lika nositelja državotvorne ideologije. Isto će biti slučaj i sa kolosalnim vojnikom – bude li postavljen u Zimskoj luci bit će i fizički izdvojen i udaljen od pješačkih ruta, a bude li postavljen na mjestu “Radijatora”, bit će nedostupan uslijed svoje monumentalnosti. Postavljanje tog spomenika na mjesto “Radijatora” potvrdilo bi dominaciju državotvorne ideje u najvećoj osječkoj pješačkoj zoni. Time bi se dogodila stabilizacija ideološkog konsenzusa i isključilo neslaganje s njim. To ipak ne bi predstavljalo eksces, nego logičan nastavak državotvorne politike na lokalnoj razini.
A ta politika, nakon što je devedesetih svoju agendu prikrila nacionalnim jedinstvom, sad sama sebi diže spomenike ne bi li prikrila da nije ostavila rezultata doli razrušen grad, izgubljene živote i ugašena radna mjesta. No čak i ako se ideja o postavljanju toga spomenika izjalovi, ostaje zabrinjavajuća činjenica da je najava njegova postavljanja ostala bez recepcije osim nekoliko iznuđenih izraza skepse arhitektonskih i urbanističkih stručnjaka. To, pak, govori o ozbiljnim deficitima socijalno-političke infrastrukture i legitimnim čini postavljanje pitanja je li Osijek, nakon što je bio grad-slučaj, postao izgubljen slučaj.
- Sandra Križić-Roban, “Vrijeme spomenika. Skulpturalni, arhitektonski, urbanistički i drugi načini obilježavanja Domovinskog rata”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 34 (2010) [↩]