Nakon što smo više od mjesec dana iščekivali ime mandatara hrvatske vlade, jučer je završio i drugi ciklus postizborne neizvjesnosti – dobili smo imena ministara u budućoj vladi. Ciklus je prilično podsjećao na iščekivanje broja “Mamićevih igrača” na popisu nogometne reprezentacije, samo što je više “mamića” bilo u igri. Sudeći po prvim medijskim reakcijama, pet je različitih dimenzija odluka o ministarskim mjestima privuklo najviše pažnje javnosti: prilična podzastupljenost žena, MOST-ovi “zavičajni stručnjaci”, grupa nezadovoljnih u HDZ-u, izbor Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture i instaliranje Agrokorovog kadra za ministra financija.
Očekivani izostanak rodne ravnopravnosti predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko prokomentirao je riječima: “Nismo obraćali pažnju na spol pri odabiru ministara.” To jest, toliko im je upisana svijest o ravnopravnosti u politički gen da ju ne moraju eksplicitno ni tretirati i ograničili su se samo na kriterij stručnosti. I ispalo je kako je ispalo, tri žene, a moglo je vrlo lako biti i obrnuto da je kojim slučajem stručnost pravednije rodno distribuirana. Sličnih problema s distribucijom stručnosti, ovaj put po geografskom ključu, imao je i MOST pri odabiru ministara iz svoje kvote. Naime, polovica ih je iz doline Neretve. Politički najzanimljiviji je sigurno odabir Vlaha Orepića za ministra unutarnjih poslova.
S obzirom da se radilo o ministarstvu na kojem je MOST najviše inzistirao u pregovorima, ime ministra je trebalo i ukazati na dubinu koalicijskog aranžmana. Naime, dosadašnji politički angažman Vlaha Orepića isključivo je vezan uz organiziranje uspješnih prosvjeda protiv izgradnje termoelektrane u Luci Ploče. Pritom mu je glavni protivnik u toj borbi bio HDZ-ov kadar zadužen za provedbu tog projekta Josip Jurčević, inače bliski suradnik i prijatelj Milijana Brkića Vase još iz obavještajnih dana. Kako je Vaso bio jedan od izglednijih kandidata za to ministarsko mjesto, Karamarkov blagoslov postavljanju Orepića vjerojatno mu je zapečatio političku sudbinu. No, Vaso nije jedini nezadovoljnik iz HDZ-a po pitanju raspleta resorne sage. S obzirom na labilnu koaliciju i veliki broj istaknutijih figura koji su zakinuti za ministarsko mjesto HDZ sigurno očekuje burna izborna godina.
Eksploatacija rupa u konsenzusu
Slučaj koji je zasada podignuo najviše prašine, uključujući i jutros organizirani prosvjed pred parlamentom, imenovanje je Zlatka Hasanbegovića kandidatom za ministra kulture. Povjesničar s Instituta Ivo Pilar čiji se lik i djelo mogu čitati kao utjelovljeni pokušaj znanstvene verifikacije Pavelićeve politike prema muslimanima dočekan je energičnim prosvjedovanjem lijevo-liberalnog dijela civilnog društva i predstavnika opozicije. S pravom, jer mu organizacijska prošlost otkriva neskrivene proustaške simpatije, a i jer mu je jedina referenca za to ministarsko mjesto povremeno zgražanje nad kriterijima ministarstva kulture po kojima se u sektoru distribuiraju subvencije. No, ono što se može iščitati iz njegovih sakupljenih izjava kroz posljednjih nekoliko godina ne odudara isuviše od društveno-političkog konsenzusa, on samo pronalazi rupe u tom konsenzusu na strani SDP-a i liberalnih elita.
Naprimjer, njegova izjava da je jedini rat u kojem je Hrvatska u 20. stoljeću pobijedila onaj iz devedesetih ne iskače baš previše iz narativa o ratovima u prošlom stoljeću kojima se vode liberalne elite. Ako se antifašizam iz Drugog svjetskog rata opravdava pričom da je na njegovim zasadama izrasla samostalna hrvatska država i da se NOB i Domovinski rat nalaze u svojevrsnom političkom kontinuitetu čiji je telos hrvatska državnost, onda teško da bi Hasanbegovićeva izjava trebala ikoga sablažnjivati. Radi se o retorički zaoštrenom konsenzusu. Također, poluga Hasanbegovićeva djelovanja zasniva se na eksploataciji proturječja odnosa liberalne elite prema antifašizmu, odnosno na liberalnom revizionizmu koji sustavno isključuje komunizam iz antifašizma. Hasanbegović radi na izjednačavanju tih dvaju pokreta što ga u osnovi čini manjim revizionistom od liberala. Jedino što ga baš ne krasi politička pamet pa misli da liberalne elite koriste antifašizam kako bi sakrile svoju komunističku bit. Dakle, Hasanbegović je zasigurno politički opasan revizionist, ali samo djeluje unutar okvira europskih deklaracija protiv obaju “totalitarizama” i domaćeg konsenzusa o domovinskom ratu. A ti okviri svoju elastičnost koja dozvoljava legitimitet i proustaškim idejama duguju upravo brisanju komunizma iz antifašističke povijesti.
Agrokorov kadar
Drugi ministarski odabir koji je izazvao ponešto prašine, iako znatno manje od Hasanbegovića, je onaj Zdravka Marića za ministra financija. Mnogi su odmah graknuli kako se radi o sukobu interesa jer Marić dolazi iz menadžmenta Agrokora, najvećeg privatnog poslodavca u Hrvatskoj. Da najveći privatni poslodavac u nekoj zemlji gaji bliske odnose s državnom administracijom i da su “rotirajuća vrata” konstanta sasvim je normalna dimenzija političke vladavine u kapitalističkoj državi. Naime, tako velike kompanije su u prilici stalno “ucjenjivati” državu, npr. radnim mjestima koja nekoj garnituri mogu značiti gubitak izbora i ne treba im uopće čovjek u vladi za to. Također, posve je nerealno očekivati da bi izbor primjerice kadra iz akademskog svijeta promijenio kurs hrvatske fiskalne politike koja je gotovo u potpunosti određena pravilima ponašanja u Europskoj uniji, donesenim kriznim fiskalnim paketima i konstantnom briselskom supervizijom.
Ovdje se prije radi o tome da nekovrsni antikapitalistički sentiment u hrvatskom mainstreamu može biti izražen isključivo ukoliko su Todorić, korupcija i dvorac pod Sljemenom u igri. Kao što je Karl Kraus dvadesetih godina prošlog stoljeća rekao da je antisemitizam zapravo antikapitalizam za idiote, slično vrijedi i za “antitodorićizam” u Hrvatskoj, iako naravno neusporedivo bezazlenije. Kao što je za hrvatsku ekonomiju sasvim irelevantno živi li Todorić u dvorcu ili dvosobnom stanu na Trešnjevci, isto vrijedi i za mjesto ministra financija – bio Marić iz Agrokora ili Ćorić s ekonomskog fakulteta, politika će biti ista. Ono što ostaje za vidjeti jest kako će se premijer menadžer, MOST-ovi stručnjaci i HDZ-ovi ideološki radikali uklopiti u “tim” i hoće li podjela rada na ideološke dimne bombe i neutralnu ekspertizu u nesigurnom koalicijskom aranžmanu biti uspješna.