Na današnji dan prije godinu dana u Grčkoj su održani prijevremeni izbori na kojima je Siriza osvojila vlast. Program na kojem se zasnivala Sirizina pobjeda obećavao je obustavu mjera štednje kao i demokratizaciju grčkog, a i europskog političkog prostora. Danas, Siriza obnaša i podržava one politike, ponekad nevoljko i svjesno svih posljedica, čiji je neuspjeh bio plodno tlo njenog rasta i osvajanja vlasti. Kao što navodi Kostas Lapavicas u današnjem komentaru u Guardianu, Siriza predstavlja prvi primjer lijeve vlade koja ne samo da nije ispunila obećanja, već je u potpunosti prihvatila politiku opozicije. Učinci su jasno vidljivi u rezultatima posljednjih anketa po kojima je Nova Demokracija prvi put nakon duga vremena prstigla Sirizu kao najpopularnija politička snaga u zemlji, a i u ponovno sve zahuktalijim socijalnim borbama.
Skicirajmo samo prilično poznatu putanju Sirizine vlasti i pregovora s Trojkom o kojima smo ovdje višekratno pisali. Siriza je krenula u pregovore s “parolom” – euro bez štednje – odnosno s pretpostavkom da se unutar eurozone može voditi autonomna politika protivna mjerama štednja. Poluga kojom su nastojali uvjeriti “partnere” iz Trojke sastojala se u vjeri u europsku demokraciju, mogućnosti racionalnog uvjeravanja i pretpostavku da bi se oni s druge strane stola mogla prestrašiti grčkog odbijanja dogovora i posljedično ponuditi kompromis koji bi bio prvi korak u izlasku iz krize. Kao što je poznato, ništa se od toga nije dogodilo, čak ni kad je Sirizina pozicija bila ojačana dodatnim demokratskim legitimitetom referenduma o uvjetima vjerovnika održanog 5. srpnja prošle godine.
Lekcije koje se daju izvući iz neslavne putanje Sirize svakako ne spadaju u repertoar optužbi za izdaju, premda su objektivno izdana načela na koje se oslanjala. Ne, jer bi izdaja značila pridavanje povlaštene pozicije pri objašnjavanju političkih procesa karakternim osobinama vođa. Prva lekcija je ta da se europske institucije i arhitektura Europske unije ne mogu transformirati iznutra, odnosno ne može ih se naprosto podesiti širim demokratskim interesima jer su upravo konstruirane kao mehanizmi zaobilaženja tih interesa. A druga lekcija koju nas je Sirizina epizoda naučila jest ta da se ne radi o nikakvoj iracionalnosti europskih elita, prvenstveno njemačkih, u upravljanju krizom. Mjere štednje i posljedično snižavanje cijene rada predstavljaju neposredan racionalan interes frakcija kapitala kojemu su prilagođene strategije akumulacije i političko upravljanje, a u euro u sebi ne sadrži nekakvu nehotičnu grešku koju valja otkloniti. Da taj interes nije racionalan za sve, niti iz perspektive društvene pravde, stalna je karakteristika kapitalizma, bio on europski ili neki drugi.