Jučer je u Narodnoj Skupštini Republike Srbije izglasan novi Zakon o javnom okupljanju, koji bi po najavama predlagača trebao zamijeniti zastarjeli zakon iz 1992. godine i uskladiti regulaciju ovog pitanja sa sugestijama tzv. Venecijanske komisije, odnosno “Europske komisije za demokraciju putem prava”, savjetodavnog tijela Vijeća Europe. No dok novi tekst donosi neke promjene u pogledu uvođenja eksplicitne zabrane prosvjeda zbog ugrožavanja manjinskih prava, odnosno “podsticanja neravnopravnosti, mržnje i netrpeljivosti”, istodobno određuje i mogućnost zabrane okupljanja zbog “ugrožavanja morala” (koje će na licu mjesta određivati policija), onemogućuje protest između ponoći i šest sati ujutro, te ispred svih institucija koje se mogu smatrati “prostorima od strateškog značaja”.
Unatoč nejasnim odredbama prema kojima se dopušta ili zabranjuje okupljanje, zakon je sasvim eksplicitan u pogledu novčanih kazni predviđenih za prekršitelje arbitrarno postavljenih pravila: kazne se penju do 1200 evra. Visoke novčane kazne, zajedno s predviđenom obavezom prijave okupljanja čak 5 dana prije održavanja, po svemu sudeći imaju za cilj ograničiti organizatore mogućih okupljanja na one s administrativnim i financijskim kapacitetima da ispune ove uvjete. No nejasnoće u zakonskom tekstu koji regulira pravo na javno okupljanje zapravo su standardno sadržane u zakonodavstvima svih zemalja.
Forma bez političkog sadržaja
Oni naime u pravilu načelno određuju “pravo” na javno i masovno izražavanje nezadovoljstva u skladu s međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima donesenim nakon Drugog svjetskog rat, ali i ostavljaju državama da to “pravo” suspendiraju s obzirom na svoje konkretne političke potrebe. To je problem star koliko i koncept javnog političkog protesta koji se u većini zemalja javlja zajedno s procesima industrijalizacije i nastankom urbanog proletarijata. Strah od udruživanja tog segmenta stanovništva i njegovog preuzimanja dominacije nad javnim gradskim prostorima presudno je utjecalo kako na političku povijest, tako i npr. na urbanistička rješenja europskih gradova dobrog dijela 19. i 20. stoljeća.
Borba za pravo na okupljanje je tako zajedno s borbom za opće pravo glasa neovisno o imovini bila jedno od ključnih elemenata radničkog pokreta u cijelom tom periodu. Njegovo djelomično priznanje kao “prava” (makar uvijek arbitrarno ograničenog) zajedno s istovremenim priznanjem prava na sindikalno organiziranje događa se u trenutku kada je radnički pokret ostvario jedan od svojih vrhunaca. Paradoksalno, u Srbiji se novi zakon koji potvrđuje pravo na javno okupljanje donosi u trenutku kada je radnički pokret možda na svojoj najnižoj točki. Ne zato što protesta nema – dapače oni se događaju gotovo svakog tjedna, no unatoč tome što nerijetko prisiljavaju radnike i na očajničke mjere poput štrajkova glađu ili samoozljeđivanja, ostaju sasvim nevidljivi.
Čini se da čak i zakonski izborena i obranjena “prava” ostaju sasvim neostvariva i prazna forma ukoliko nisu poduprta političkim sadržajem i borbom koji im daju realnu snagu.