Gotovo sva medijski usmjerena pažnja hrvatske javnosti protekla dva dana bila je koncentrirana na sudbinu sad već bivšeg ministra branitelja Mije Crnoje. U tom periodu su premijer Tihomir Orešković i potpredsjednici Vlade, Tomislav Karamarko i Božo Petrov, vijećali o tome jesu li mnogobrojne afere koje se stavljaju na teret Crnoji dovoljan razlog za njegovu smjenu. No, pod aurom stručnosti koja bi navodno trebalar krasiti novu Vladu nisu bili sposobni sami donijeti odluku već su morali pozvati i stručnjake, pravne konzultante.
Crnoja je svoj kratki mandat započeo najavom izrade nečega što se trebalo zvati Registar izdajnika. Na to su ostali članovi Vlade reagirali sukladno koalicijskom aranžmanu: Karamarko je podržao, ali uz neka mutna pojašnjenja, dok su u MOST-u bili protiv, ali bez da su obraćali veću pažnju na to. Status navodnog registra najbolje je objasnio sam Crnoja izjavivši da ga neće izrađivati ministarstvo branitelja, već “…pravosudne, zakonodavne vlasti”. Time nije samo pokazao posvemašnje nepoznavanje funkcioniranja vlasti već i naznačio kakav bi bio politički ulog takvog dokumenta: ako bi takvo nešto uopće i postojalo potpuno je svejedno koji ga je dio vlasti izradio jer su njime sami standardi demokratske kontrole njenih instanci opozvani.
Crnojino nesnalaženje s instancama vlasti nije ništa manje politički skandalozno od spomenute ekspertize koja je zatražena kako bi se “objektivnije” odlučilo o njegovoj smjeni, bez obzira je li bila riječ samo o igrokazu, odnosno kupovanju vremena kako bi Crnojina ostavka bila “plemenitija”. Ako postoji sumnja u kazneno djelo onda se time bave institucije zadužene za to, a ne neovisni stručnjaci aktivirani na poziv premijera. Ovaj slučaj pokazuje da uvođenje ekspertize kao nezaobilaznog temelja za donošenje političkih odluka rezultira istim ishodima kao i kad je riječ o potpunoj ignoranciji poput Crnojine: farsom demokratskog procesa.