Svakojakih su se obećanja i iskaza podrške naslušali radnici na postsocijalističkoj periferiji posljednjih desetljeća, ali govor srpskog premijera Aleksandra Vučića na otvaranju talijanske tvornice obuće Geox u Vranju prilično odskače i zaslužuje par redaka osvrta. Prije svega jer se radi o krajnje neobičnom razumijevanju kapitalizma.
No, za početak, par osnovnih informacija o investiciji. Srpska je vlast bila prilično aktivna u osiguravanju prikladne investicijske klime, daleko od toga da se samo nije miješala kako pripisuju neoliberalni recepti. Naime, sama izgradnja tvornice je subvencionirana s 11,25 milijuna eura, odnosno s 9.000 eura po radnom mjestu. Pored toga, vlada je općini Vranje transferirala nešto manje od milijun eura kako bi uredila zemljište za investiciju, tj. zadovoljila infrastrukturne uvjete.
Državnu pomoć privatnim investitorima Vučić objašnjava nužnošću suočavanja s pretjeranom centralizacijom srpske ekonomije i potrebom da se siromašnijim krajevima poput Vranja pomogne. Valjda zato želi i privatizirati poslovno uspješni Telekom jer mu je sjedište u Beogradu, a ne u Vranju. Ipak, selektivnost u Vučićevoj procjeni o benevolentnosti utjecaja države na ekonomiju nije njegov najozbiljnjiji propust u razumijevanju ekonomske stvarnosti. Taj tip selektivnosti ionako je dio inherentnog “državničkog” repertoara širom Evrope. Vučić je puno inovativniji.
Vizija neotuđenog rada
U svom govoru radnicama i radnicima koji su ga cijelo vrijeme blijedo gledali bolno svjesni svoje pozicije, Vučić se referirao na razgovor s jednim od njih. Navodno ga je Vučić pitao može li stajati na nogama cijeli radni dan, a ovaj je odgovorio, u polušali, da može jer je dobio nove cipele, što je premijer prokomentirao riječima: “Nikada mu noge nisu bile problem, već posao da dobije, i sigurnost u sebe, da dobije te cipele i obezbedi još mnogo cipela i sebi i porodici.” Pod paravanom bliskosti s radnikom Vučić je promašio cijeli način proizvodnje i logiku tržišta koju neprestano zaziva. Kao da radnici u kapitalizmu proizvode upotrebne vrijednosti za sebe, u ovom slučaju cipele,a ne robu koja im ne treba i za koju je cilj prodaja na tržištu kako bi se posredno putem nadnica omogućio pristup upotrebnim vrijednostima nužnim za preživljavanje i reprodukciju radne snage, među kojima su i cipele. Jedini zaključak koji se može izvući jest da je Vučiću podjela rada u kapitalizmu prilična enigma.
No, kasnije se ipak donekle izvukao napomenuvši kako će se proizvodi njihova rada, cipele, pronaći na tržištu svjetskih metropola. I to je iskoristio kako bi motivirao radnike – kad budu šetali svjetskim metropolama vidjet će u izlozima svojih ruku djelo. Eto, ipak će dio proizvodnje ići i na tržište, ali Vučić se prilično mimoišao s principima tog tržišta, makar bilo i zbog folklora otvaranja tvornice – teško bi te cipele bile tržišno privlačne i cijela investicija uspješna ako bi radnici za izradu tih cipela primali tolike plaće da se mogu šetati po svjetskim metropolama. Čini se da bi se Vučićeva vizija “neotuđenog rada” prikladnije mogla izraziti parafrazom riječi Gavrila Principa: Vaše će senke šetati po svetskim metropolama, lutati po izlozima…