Gotovo tri mjeseca nakon održanih izbora hrvatska je javnost na uvid dobila famozni program izlaska iz krize nastao u radionici bavarskog Ifo instituta, a po narudžbi HDZ-a. S iznimkom oprezne devalvacije kune, analize i preporuke sabrane u objavljenom zborniku ne donose ništa novo u odnosu na standardni repertoar dogmatskih protržišnih reformi.
Prošli tjedan, nekako u isto vrijeme, pojavile su se dva programa s preporukama vladi kako stabilizirati ekonomiju. Jedan su napisali dvojica ambicioznih studenata ekonomije fokusirajući se na fiskalnu konsolidaciju, objašnjavajući kako državne financije dovesti u red nakon godina neodgovornog političkog zapuštanja i dodvoravanja. Drugi je program ponešto zakašnjeli HDZ-ov autsorsani plan ekonomskog oporavka naručen kod njemačkog Ifo instituta. Iako je studentski rad puno uži opsegom, generalni zaključak bi mogao biti da su u HDZ-u mogli uštedjeti ozbiljan novac da su partijski headhunteri tek malo obratili pozornost na istraživačka kretanja među konzervativnom zagrebačkom mladeži s ekonomije.
Ovo postaje tim ozbiljnije budući da su ekonomski fakulteti zapravo bastioni HDZ-ove omladinske pješadije, pouzdan i neiscrpan bazen budućih kadrova svih profila koji nestrpljivo stoje u redu da šefovima demonstriraju uvježbane političke talente. No, razumljivo, u situaciji visoke nezaposlenosti mladih i nepostojeće radne perspektive, nije toliko neobično da se i u partijskim redovima stvaraju uska grla, pa istinski talenti mogu nerijetko ostati neprimijećeni. Na svu sreću to se nije dogodilo dvojici fiskalnih orlića čije su vještine baratanja javnim financijama ipak prepoznali obožavatelji tržišta s mnogo ozbiljnih utakmica u nogama, inače okupljeni u živopisnu Udrugu poreznih obveznika nazvanu “Lipa”.
Premda u studentskoj viziji uravnoteženog proračuna nedostaje analitičke širine, komparativnog konteksta i stilističke obrade, temeljni sadržaj i popis preporuka savršeno bi se uklopili u tzv. ozbiljnu, institucionalnu analizu Ifo instituta. Skoro bi se moglo zaključiti i da su njemački stručnjaci na početku svojih karijera sigurno bili članovi neke njemačke “Lipe” prije nego su postali cijenjeni autoriteti za ekonomska pitanja. Alternativni zaključak, realniji, ali i manje optimističan, sugerira zapravo da ekonomskim poljem cirkuliraju dogme koje ekonomisti u religioznom zanosu ponavljaju poput pokvarenog gramofona. Dogme da su tržišni mehanizmi uvijek i svugdje najbolje rješenje, a svaka državna intervencija i zagovor društvenog interesa ravni čistom kriminalu. A ekonomisti koji izgovaraju taj stav svedeni su tek na trbuhozborce kapitala: iako tržišta ne govore, zato su tu različiti “neovisni” ekonomski stručnjaci da posude svoj glas. Razlikuje se tek prezentacija tog stava, nešto kao razlika između studentskog pamfleta s podrškom “Lipe” i analize njemačkog instituta s međunarodnim ugledom. Studente je lako otpisati kao naivne, neiskusne i komične, ali što ako to isto, ali analitički uobličeno, napišu tzv. ugledni međunarodni stručnjaci?
“Dolina smrti”
Plan ekonomskog oporavka koji je Ifo institut pripremio za političke potrebe HDZ-a opsežan je zbornik 14 radova koji analiziraju obilježja hrvatske ekonomije i predlažu mjere za izlazak iz krize. U tim radovima pokrivena je većina područja ključnih za ekonomsku aktivnost, od makro-financija, tržišta rada i javnih financija do obrazovanja, inovacija i neizbježne poduzetničke klime. Kao najvažniji problemi detektirani su visoka stopa nezaposlenosti, pogotovo mladih, i ogroman odljev mozgova. Temeljna predložena osovina oporavka je povećanje ekonomske kompetitivnosti u cilju privlačenja domaćih i stranih investicija i poboljšanje izvoznih kapaciteta. Autori su analize uvjereni da u dugom roku ovo predstavlja bazu za generiranje održive zaposlenosti.
Zanimljivo je da se u predgovoru spominje da program nije ni radikalan niti zaziva mjere štednje već je mapa za oporavak kronično podzaposlene hrvatske ekonomije, s vjerom da se radi o atraktivnoj investicijskoj destinaciji. Štoviše, naglašava se vizija Ifo instituta da je “socijalna tržišna ekonomija najuspješniji sustav za ostvarivanje i kombiniranje ekonomskog rasta i socijalnog blagostanja”. No već nekoliko rečenica kasnije uvodi se središnji motiv cjelokupne analize: da bi se hrvatski ekonomski Babilon pročistio i doživio katarzu, potrebno je da građani prođu kroz “dolinu suza”, a političke stranke kroz “dolinu smrti”.
Ova biblijska prispodoba o stadu što ne sumnja u tržišnoga boga ni kad ih vodi kroz dolinu sjena smrti više puta se ponavlja i neprestano provlači kroz sve tekstove. I to s punim pravom jer samo čista i nepokolebljiva vjera može nekoga nagnati da povjeruje u skup mjera koje predlaže Ifo institut. Nema tu nikakvih naznaka o promociji socijalnog blagostanja, a predloženi zahvati u ekonomiju ne bi se mogli podvesti pod kriterij socijalnog čak ni da se za uzor uzmu Mrsićeve mjere zapošljavanja bez zasnivanja radnog odnosa.
Devalvacija kao centralna mjera
Središnja narativna nit teksta oko koje se razvijaju priče o restrukturiranju, rastu kompetitivnosti, jačanju izvoza i generalno oporavku ekonomije predstavljena je devalvacijom tečaja (predlaže se da kroz 13 godina kuna nominalno deprecira 13%). Slabija kuna je svojevrsni nužni, ali ne i dovoljni uvjet ekonomskog oporavka. Autori su uvjereni da devalvacija puni uspjeh može postići samo uz reformirane institucije, fleksibilno tržište rada, povoljnu ekonomsku klimu, adekvatnu razinu obrazovanja stanovništva i visokokvalitetnu infrastrukturu. Devalvacija bi trebala biti središnja točka iz koje se radijalno šire druge reformske intervencije i okružuju linijom budućeg prosperiteta.
Mada devalvaciju definitivno treba razmotriti kao jednu od mjera za poticanje ekonomske aktivnosti, glavno mjesto prijepora u načinu izvedbe nalazi se u visokoeuriziranoj hrvatskoj ekonomiji, gdje je 70% kredita denominirano u nekoj stranoj valuti (najviše u Europi). Logično je postaviti pitanje tko bi snosio teret devalvacije s obzirom na mogući rast otplate kredita s valutnom klauzulom. Autori posve jasno i precizno navode sve rizike, te posve otvoreno zapisuju da prilagođavanje neće biti za sve jednako i da slijedi povećanje stresa za mnoga kućanstva. Ipak ne predlažu prethodno ukidanje valutne klauzule, što bi otklonilo trošak devalvacije na račun dužnika, već u slučaju nemogućnosti otplate predlažu zakon o osobnom bankrotu koji bi omogućio restrukturiranje kredita.
I to je zapravo ključ za razumijevanje ove i svih drugih strukturnih mjera. Već na samom početku dobivamo odgovor na pitanje tko snosi troškove prilagođavanja, kome je zapravo rezervirano putovanje kroz dolinu bola i suza. Reformske mjere nisu namijenjene nositeljima političke i ekonomske moći, vlasnicima banaka i korporacija, nego dužnicima i radnicima. Trošak devalvacije podnijeli bi prije svega dužnici, a ne banke koje uživaju ogromnu dobit osiguranu valutnom klauzulom.
Fleksibilizacija tržišta rada
Autori zato ekonomski pogođenima nude utjehu blagostanja u srednjem i dugom roku. Ali dok je teret troškova devalvacije za dužnike ishod koji nastupa odmah, dugoročna perspektiva “rapidnih pozitivnih efekata” samo je obećanje nekoliko ekonomista iz njemačkog Ifo instituta, čija je nepogrešiva stručnost u startu na strani kapitala. Vjerovati “neovisnim ekonomskim stručnjacima” zapravo nije ništa drugo nego vjerovati da će klasa kapitalista osigurati buduće blagostanje svima.
U nastavku se nižu sektorske analize identičnog karaktera ispisane mjerama nemilosrdnog prilagođavanja potrebama tržišta, uz neminovan motiv bola u svakom prijedlogu. Zagovara se daljnja fleksibilizacija tržišta rada s naglaskom na olakšavanje otpuštanja i zapošljavanja. Vrlo precizno se objašnjava da treba povećati dnevno, tjedno i mjesečno radno vrijeme (iako Zakon o radu već sada dopušta ugovaranje 60 satnog radnog tjedna kolektivnim ugovorom). Stručnjaci s Ifo instituta dalje sugeriraju smanjivanje broja državnih praznika i dana godišnjeg odmora, pa čak navode da premali broj radnika radi subotom, na večer ili po noći, komparirajući ove stavke s baltičkim zemljama, Slovenijom, Češkom i Slovačkom. Dok se povećava radno vrijeme, sugerira se da plaće ostanu konstantne.
U analizi sustava socijalne zaštite dolazi se do zaključka o prevelikim socijalnim naknadama za nezaposlene i socijalno ugrožene (ove naknade su inače znatno smanjene u prošlom SDP-ovom mandatu), a traži se i strogo sprečavanje prijevremenih i invalidskih mirovina, kao i rast dobi za odlazak u mirovinu. Za one koji primaju socijalnu naknadu predviđa se obvezni rad u sustavu javnih radova (tzv. workfare sustav), kao oštro upozorenje svim potencijalnim parazitima u socijalnom sustavu da nema besplatnog ručka. Drugim riječima, krivnja za nezaposlenost prebacuje se na samog nezaposlenog, ako nema posla on sam postaje kriv što ga nije pronašao, bez obzira na stanje u ekonomiji.
Reforma javnog sektora
Što se tiče zaposlenih u javnom sektoru treba ih “stimulirati atraktivnim izlaznim opcijama za privatni sektor”. Plaće zaposlenima u javnom sektoru “treba smanjiti s ciljem snižavanja plaća u privatnom sektoru”, jer trenutno služe kao kriterij za određivanje plaća što onemogućava privatni sektor da poveća zaposlenost po nižim plaćama. Problem javnog duga adresira se kroz zagovor dvofazne privatizacije. U prvoj fazi treba rasprodati komercijalne sektore (proizvodnja, bankarstvo, ugostiteljstvo, hoteli), a u drugoj fazi privatizirati infrastrukturu (željeznice, autoceste, ceste), telekomunikacije, energetiku i kanalizacijski sustav. Trebalo je možda upozoriti njemačke stručnjake da je veći dio ovoga već prošao kroz privatizacijske procese, ne naročito uspješno.
Treba također primijetiti da se kroz analizu neprestano provlači usporedba s Latvijom, kao zemljom koja je uspješno provela radikalne rezove odmah na početku krize (smanjenje plaća i zaposlenih u javnom sektoru za 25%, zatvorene mnoge javne ustanove, škole i bolnice). No uspjeh je došao po cijeni eksplozije siromaštva do razine da je socijalna isključenost u Latviji danas gora nego u Hrvatskoj, a 15% stanovništva je napustilo zemlju. Iako se spominje masovna emigracija, s punim cinizmom se zaključuje da je to pozitivno utjecalo na pad nezaposlenosti.
Ledenom, strogom logikom prilagođavanja potrebama tržišta stručnjaci sa Ifo instituta do zadnjeg detalja zapisuju mjere što ih HDZ-ova vlada treba provesti. Nema tu nikakvog ustručavanja koje karakterizira političare u trenutku kad preuzmu državne funkcije, pa se pod pritiscima različitih društvenih aktera počnu kolebati i znojiti. Zato na Ifo institutu znaju da je provedba ovih reformskih zahtjeva “dolina političke smrti”, ali opcija “održivog dinamičnog ekonomskog rasta koji generira zaposlenost nije oslobođena inicijalnog bola”.
Predložene mjere rezanja, zamrzavanja plaća, privatizacije državne imovine i ustavne zabrane deficita što su ih predložili autokratski nastrojeni puleni domaće analitičke elite, u usporedbi s mjerama Ifo instituta ispadaju čak i suzdržani. Na kraju dana “učitelji” su ipak nadmašili “učenike”, demonstrirali izbrušenu vještinu predlaganja svega onog što svaki dan poput papagaja ponavljaju trbuhozborci korporativnih interesa, svega što treba odsjeći, skresati, otfikariti kako bi sutra tobože svi živjeli bolje. Ili kako bi rekao mladi dvojac: “Nismo sadisti, ali treba sve to odmah u početku odrezati.” Možda da se ipak započne sa ulogom stručnjaka u javnom prostoru?