Pored toga što je riječ o propulzivnoj privrednoj grani, svijet turističkih usluga dodatno zamagljuju predodžbe o suncu, moru i investitorskom vizionarstvu kao izvorima uspješnosti. Međutim, ako zavirimo u skrivenu sferu proizvodnje odmah se primjećuje sve intenzivnija eksploatacija radne snage koja čini osnovni preduvjet profitabilnosti. S druge strane, specifična sezonska dinamika proizvodnje povezana s visokom nezaposlenošću i deindustrijalizacijom predstavlja izniman izazov sindikalnoj mobilizaciji.
U osvit nove turističke sezone, hrvatski medijski prostor preplavljen je zavodljivim naslovima o Hrvatskoj kao nezaobilaznoj turističkoj destinaciji neviđenih prirodnih ljepota, entuzijastičnim procjenama o ovogodišnjim zaradama kao i pohvalama na račun vrtoglavog porasta zapošljavanja u tom segmentu privrede zahvaljujući sezonskom zapošljavanju. Zaista, brojke koje pokazuje HZZ vrlo su impresivne i već sada iznad očekivanja. U djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane1 samo u prvom kvartalu 2014. zaposleno je 14.4522 novih radnika i radnica, što je 22% više nego u istom razdoblju prošle godine, a s približavanjem sezone, očekuje se i daljnji rast. Udio zaposlenih iz te djelatnosti u ukupnom broju novozaposlenih u Hrvatskoj po izračunu Ministarstva turizma iznosi visokih 22,4%.3 Ministar turizma Darko Lorencin ovim riječima opisuje spomenute rezultate:
“Ove brojke još su jedan dokaz kako je i u ovim izazovnim vremenima turizam ne samo pokretač gospodarstva, već i generator ukupnog zapošljavanja. Dobrom pripremom sezone u koju su uključeni i predstavnici javnog i privatnog sektora, očekujem da ćemo i ove godine ostvariti dobre brojke turističkog prometa, prihoda, ali i zaposlenosti. Zadovoljan gost uvijek se vraća, stoga na zaposlenima u turizmu leži ključ uspjeha narednih sezona.”
U vremenu kontinuirane ekonomske krize, visoke nezaposlenosti te socijalne i egzistencijalne nesigurnosti, ne čude pohvale hrvatskoj privrednoj perjanici koja osim velikih zarada, generira i tisuće novih radnih mjesta nerijetko spašavajući radnike i radnice od gladi i potpunog siromaštva. No, strukturna ovisnost ekonomije o turizmu, sezonska dinamika i deregulacija u domeni radnog zakonodavstva ne čine ta radna mjesta nimalo idealnima.
Sezonski rad
Budući da su glavni oslonci turističke proizvodnje sunce i more, hrvatski privredni motor većinu prometa ostvaruje tijekom ljetnih mjeseci kada se zbog povećanih potreba za dodatnom radnom snagom, javlja i pojačano sezonsko zapošljavanje. Mnoga turistička društva svoja vrata zatvaraju zimi, dok ona koja to ne učine, rade sa smanjenim kapacitetima pa se u turizmu na godišnjoj razini odvija velika fluktuacija radne snage.
Nakon konsolidacije ekonomije, prvenstveno financijskog sektora, i zauzetog jasnog neoliberalnog smjera u 2000-tima, vrše se brojna ulaganja u obnovu turističkih kapaciteta devastiranih tijekom rata te se postepeno privatiziraju turistički objekti u državnom vlasništvu pa se u 90-ima zamrla turistička djelatnost ponovno intenzivira. Hrvatsku obalu posjećuje sve veći broj inozemnih turista, raste broj noćenja i posljedično turistička potrošnja. Broj radnika koji se zapošljavaju temeljem ugovora o radu na određeno te na određeno/sezonski4 raste u početku, a u periodu od 2005. do 2009. stagnira. Pretkrizni vrhunac turističke potrošnje i zaposlenosti koji se ogleda u rekordnom broju noćenja, 57,1 milijun te u 7,5 milijardi eura prihoda, Hrvatska doživljava 2008. godine. Slom financijskih tržišta i globalna ekonomska kriza koja pogađa hrvatsku ekonomiju na turizam se dugoročno odražava jedino u segmentu tržišta rada. Naime, pokazalo se da je turistički promet relativno otporan na ekonomsku krizu pa nakon pada u broju noćenja i ostvarenim prihodima u naredne dvije godine (56,3, odnosno 56,4 milijuna noćenja u 2009. i 2010. te 6,4, odnosno 6,2 milijarde prihoda)5 od 2011. svjedočimo njegovom kontinuiranom rastu.
Međutim, usprkos dobrim ekonomskim pokazateljima, poslodavci pod izlikom krize otpuštaju veliki broj radnika i radnica ili ih zamjenjuju sezonskim radnicima. Do 2012. broj stalno zaposlenih smanjuje se za 9,7% u odnosu na rekordnu 2008., dok se istovremeno, progresivno povećava broj novo zaposlenih temeljem ugovora o radu na određeno, sa 18.640 u 2009. na 34.722 u 2013., od čega 12.650 sezonskih radnika u 2009. na 20.444 u 2013. Prema riječima Marine Cvitić, predsjednice odbora za turizam u Sindikatu Istre i Kvarnera, danas je omjer stalno zaposlenih i sezonskih radnika 1/3 stalno zaposlenih u odnosu na 2/3 sezonskih. Posljednjih nekoliko godina, udio zaposlenih u turizmu u okviru ukupne zaposlenosti ostaje nepromijenjen te se kreće oko 6% dok dominantan oblik radnog odnosa u tom sektoru predstavljaju ugovori o radu na određeno koji se nerijetko sklapaju svakih mjesec dana. Ilustracije radi, u 2013. u turizmu je 35.981 novo zaposlenih od kojih je 14.278 zaposlenih temeljem ugovora o radu na određeno i 20.444 temeljem ugovora o radu na određeno/sezonski. Radi se o udjelu od 96,5% nesigurnih oblika zapošljavanja koji za poslodavca označavaju apsolutnu premoć u određivanju prava i uvjeta rada te posljedično radikalno smanjivanje cijene rada, a za radnike i radnice izostanak mogućnosti sindikalnog organiziranja, nužnost prilagodbe zahtjevima fleksibilizacije te socijalnu i egzistencijalnu nesigurnost.
Zanimljivo je primijetiti da uz postepeni rast turističkog prometa raste i produktivnost. U odnosu na prihode u 2008., produktivnost je u 2012. narasla za 20% što je ponajviše rezultat “ubrzanog smanjenja zaposlenosti u ovoj djelatnosti, a manje poboljšanja efikasnosti poslovanja i rasta cijena usluga restorana i hotela”. To doslovno znači da radnici i radnice u istom radnom vremenu obavljaju višestruko veći obim posla. Ako se tome još pridoda činjenica da su prosječne plaće u turizmu u posljednjih nekoliko godina i do 17% niže od hrvatskog prosjeka te da je zbog stupnjevanja radnih mjesta (sobarica 1, sobarica 2) sezonski rad na istom radnom mjestu i s istim obimom posla, slabije plaćen, očigledno je da se zarade koje generira turizam u 2012. i 2013. temelje na intenziviranom izrabljivanju radnika i radnica. Sindikati već godinama zahtijevaju da se uvedu normativi za pojedina radna mjesta – nužan broj radnika i tip stručne spreme u objektu određene kategorije, bez kojih je rad u turizmu fizički i zdravstveno neizdrživ. Nehumani uvjeti rada posebno pogađaju stariju populaciju (50+) koja 2013. u ukupnom novom zapošljavanju sudjeluje s malenim udjelom od 11,38%, dok stalno zaposleni radnici koji uđu u stariju životnu dob čim zadovolje uvjete, odlaze u prijevremenu mirovinu. Ne treba napominjati da prijevremeni odlazak u mirovinu podrazumijeva i niža primanja, što direktno utječe na rušenje standarda populacije starije životne dobi. Usprkos svemu rečenom, udruge poslodavaca u turizmu vješto izbjegavaju razgovore na ovu temu. Posljednji izgovor bio im je spomenuta ekonomska kriza, koja ih, kao što je pokazano i nije toliko pogodila, a što je izgovor danas kada Hrvatska ostvaruje rekordan broj noćenja i kada promet u turizmu raste, ostaje nepoznato ukoliko ne uzmemo u obzir golu logiku profitnog motiva.
“Motivirana” radna snaga
Posebno ranjivu kategoriju u djelatnosti turizma, osim spomenutih radnika i radnica starije životne dobi, čini ženska radna snaga. Statistike pokazuju da udio žena u sezonskom zapošljavanju u prvom kvartalu 2014. iznosi visokih 61,54%. Premda se taj postotak unazad 10 godina smanjuje (2004. udio žena bio je 73,23%), negativne karakteristike sezonskog zapošljavanja koje uključuju nisku razinu radničkih prava i sindikalne organiziranosti, a uzrokuju socijalnu i egzistencijalnu nesigurnost, pretežno pogađaju žensku populaciju. Kad govorimo o visini plaća u turizmu, ženska radna snaga i u ovom segmentu zaostaje za muškom. Naime, iako su žene u svim obrazovnim kategorijama više zastupljene od muškaraca, 2013. udio žena koje su zaposlene u sezoni najveći je u kategorijama zaposlenih bez škole 85,44% te sa završenom osnovnom školom 82,33%, dok je u kategoriji zaposlenih sa srednjom stručnom spremom 58,24%. Ako uzmemo u obzir da je najveći postotak zaposlene sezonske radne snage (92,05%) unutar navedene tri obrazovne kategorije, jasno je da su žene pretežno zaposlene na slabije plaćenim radnim mjestima. Zabrinjavajući pokazatelji o položaju žena u turističkom sektoru odražavaju sliku prisutne rodne diskriminacije na tržištu rada generalno, što je dugoročno rješivo isključivo dubinskim strukturnim promjenama koje predloženi Zakon o radu ne nagovještava.
U Strategiji razvoja turizma do 2020., usvojenoj od strane Vlade i Sabora u veljači, odnosno travnju 2013. godine ne štede se riječi pohvale turizmu kao najperspektivnijoj privrednoj djelatnosti koja će u budućnosti generirati velik broj novih radnih mjesta, a u posebnom poglavlju posvećenom ljudskom kapitalu kao najveći problem navode postojeći sustav formalnog obrazovanja namijenjenog turizmu koji nije u cijelosti prilagođen potrebama turističkog tržišta jer ne proizvodi dovoljno kvalitetne kadrove. Probleme navedene u Strategiji potvrđuju i poslodavci žaleći se na nedovoljno predanu, kompetentnu i motiviranu radnu snagu, posebno onu koja se zapošljava sezonski. Udio visoko obrazovanih u ukupnom broju zaposlenih sezonaca je 2013. bio 7,94%, zaposlenih sa srednjom stručnom spremom 73,39%, a onih sa završenom osnovnom školom i bez škole 18,66%. I ove godine, s početkom sezone, najtraženiji su konobari/ce, sobarice, prodavači/ice, kuhari/ice, čistači/ice i sl. zanimanja koja u najboljem slučaju traže srednju stručnu spremu. Struktura zapošljavanja u turizmu naprosto traži nisko obrazovane kadrove, stoga ne čudi činjenica da je njihov udio u zapošljavanju najveći. Nedovoljno predana i motivirana radna snaga kako ju nazivaju poslodavci, može se bez ikakvih zadrški objasniti nepodnošljivim uvjetima rada u turizmu i nesigurnošću takvih radnih mjesta. Radnici i radnice dolaze zaraditi, bez ikakvih iluzija o tome da su upravo oni, kako se u Strategiji za razvoj turizma navodi, ključni faktor uspješnosti.
Zahvaljujući snažno sezonski orijentiranoj privrednoj aktivnosti, turizam se svrstava u radno intenzivne djelatnosti s vrlo specifičnim uvjetima rada: smjenski rad, noćni rad, rad do 60 sati tjedno više od 3 mjeseca, rad nedjeljom i blagdanima i sl. Iako je ugostiteljstvo jedna od rijetkih grana u Hrvatskoj koja ima kolektivni ugovor, koji barem djelomično štiti radnike i radnice u turizmu, vrlo su česta kršenja propisane legislative. Inspekcija rada koja svake godine izlazi na teren uočava najčešća kršenja zakona u vidu rada dužeg od 60 radnih sati tjedno koje dopušta kolektivni ugovor, dvojne evidencije radnog vremena, zabrane dnevnog odmora, neplaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te neisplate plaća. Višak radnih sati koje zaposleni ostvaruju za vrijeme sezone, vraća im se kroz preraspodjelu, odnosno produženje radnog odnosa i do mjesec, dva nakon što prestanu raditi. S obzirom na visoku nezaposlenost te na činjenicu da većina radnika zaposlenih u turizmu uspijeva dobiti posao tek tijekom nekoliko mjeseci u sezoni, oni vrlo lako pristaju na prekovremene sate te nehumane i nezdrave uvjete rada, a sve u želji da što više zarade.
Poslodavci su doskočili i pravilima kojima su obvezani kolektivnim ugovorom za ugostiteljstvo, pa s velikim brojem stalno zaposlenih radnika potpisuju posebne menadžerske ugovore. Za potpisnike takvih ugovora koji bi trebali biti rezervirani za upravu i rukovodeći kadar, ne vrijede izborena prava kolektivnim ugovorima, a danas ih, zbog zakonske nedorečenosti, mogu potpisati gotovo svi radnici, od voditelja službi, administratora do svih hotelijerskih zanimanja. Menadžerskim ugovorom radnik pristaje na cjelodnevnu eksploataciju od strane poslodavca, (mora biti dostupan svih 24h), a pritom nije pod zaštitom kolektivnog ugovora i nema nikakvu garanciju da će ostati na postojećem radnom mjestu niti da će zadržati postojeću plaću.
Državne subvencije – poslodavcima
Sindikalno organiziranje u turizmu također je obilježeno specifičnim uvjetima zapošljavanja. Velik broj sindikalno organiziranih radnika i radnica odnosi se na one stalno zaposlene i to pretežno u velikim turističkim društvima, dok je postotak onih koji rade po kafićima, restoranima, slastičarnama i onih koji su zaposleni na određeno, odnosno sezonski, minimalan. Zbog straha od gubitka posla, radnici i radnice koji rade na određeno i sezonski ne razmišljaju o borbi za očuvanje i unapređenje vlastitih prava kroz sindikalno angažiranje te su do krajnje mjere internalizirali vladajući diskurs koji se nameće u vidu sad već poslovične izreke “šuti i budi sretan što imaš posao”. U takvoj konstelaciji, ne čudi činjenica da se sindikati vrlo teško mogu izboriti za njihova prava, što dugoročno predstavlja velik i teško rješiv problem. Ministarstvo rada i socijalne skrbi u suradnji s HZZ-om odlučilo je početkom 2013. putem mjera za očuvanje radnih mjesta i poticanje zapošljavanja “Stalni sezonac” i “Rad i nakon ljeta” “omogućiti poslodavcima fleksibilnost koju uvjetuje sezona i neujednačen obim te intenzitet poslova, a s druge strane zaštiti radnike i osigurati im određenu razinu sigurnosti u mjesecima kad ne rade”, kaže ministar Mirando Mrsić. Mjerom “Stalni sezonac” država sezonskim radnicima i radnicama subvencionira plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje do 6 mjeseci u periodu kada ne rade ukoliko ih poslodavac zaposli na 3 godine, pri čemu poslodavac ne smije otpuštati stalno zaposlene. Mjera “Rad i nakon ljeta” omogućava poslodavcima iz djelatnosti turizma korištenje svih ostalih potpora iz nadležnosti HZZ-a. Sindikati su pozdravili donesene mjere kao pozitivan iskorak u rješavanju problema rada u turizmu, a prema riječima Marine Cvitić, i prve reakcije poslodavaca su pozitivne.
Međutim, čak i pod pretpostavkom da ih poslodavci zaista počnu koristiti, ove mjere ne rješavaju dugoročno probleme privremenog i nesigurnog rada u turizmu, a na simboličkoj razini ga i potiču, a pritom se javni novci pretaču u privatni sektor kao socijalna mjera. Također, vrlo je problematična činjenica da se troškovi socijalne zaštite radnika prebacuju s poslodavaca na državu koja se zadnjih 10 godina kroz privatizacije turističkih kapaciteta povlači s tog tržišta, a privatni vlasnici koji ulaze na tržište iz godine u godinu ruše cijenu rada i razinu radničkih prava radi povećanja profita. S druge strane, devastacija proizvodnog sektora i posljedično visoka nezaposlenost uzrokuju velike sezonske migracije radne snage koja je u potrazi za često jedinim izvorom prihoda na godišnjoj razini prisiljena raditi u turizmu. Ilustracije radi, u prvom kvartalu 2014. 75% zaposlenih sezonskih radnika i radnica u turizmu dolazi iz kontinentalne Hrvatske, odnosno Slavonije. U obalnim područjima čija je ekonomija u potpunoj ovisnosti o turističkoj potrošnji također je primjetan kontinuiran pad stalno zaposlenih radnika, odnosno porast sezonskog rada i rada na određeno. Struktura nezaposlenosti na primjeru Istre kao najpotentnije te po broju noćenja i prihoda od turizma najaktivnije regije pokazuje da nezaposlenost raste (9.071 nezaposlenih 2013. u odnosu na 6.182 nezaposlenih 2004.), s tim da je razlika veća ako se uzme u obzir samo siječanj kada je nezaposlenost veća jer nema sezonskog zapošljavanja (11.882 nezaposlenih 2013. i 7.187 nezaposlenih 2004.). Iz svega navedenog možemo zaključiti da oslanjanje na turizam kao glavnu pokretačku snagu privrede i uz izostanak razvoja industrijske i poljoprivredne proizvodnje očigledno nužno podrazumijeva eksploataciju radne snage kroz nesigurne i privremene oblike zapošljavanja i posljedično sindikalno nezaštićena radna mjesta. Sve su to problemi koje bi sindikati trebali jasno, otvoreno i javno adresirati.
- Prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD) turizam nije klasificiran kao zasebna djelatnost. Statistički podaci vezani uz turističke aktivnosti razmješteni su u više djelatnosti pri čemu jedino djelatnost “I” – djelatnost pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane (do 2009. prema NKD-u djelatnost “H” – hoteli i restorani) u cijelosti obuhvaća turističke aktivnosti. S obzirom da u ostalim djelatnostima ne postoji jasna distinkcija između aktivnosti vezanih za turizam i ostalih aktivnosti, u tekstu će se za procjenu stanja na tržištu rada u turizmu koristiti isključivo podaci za djelatnost “I”, odnosno, ako se radi o podacima prije 2009., za djelatnost “H”. Svi statistički podaci u tekstu vezani za procjenu stanja na tržištu rada u turizmu uzeti su iz baze podataka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iz kategorija “registrirana nezaposlenost” i “izlasci iz evidencije”, osim ako nije drugačije naznačeno. [↩]
- Broj koji pokazuje izlazak iz evidencije nezaposlenih HZZ-a zapošljavanjem na temelju radnog odnosa i drugih poslovnih aktivnosti. Među njima, 14.041 osoba zaposleno je temeljem ugovora o radu na određeno (od čega 7.088 na sezonskim poslovima) i samo 411 temeljem ugovora o radu na neodređeno. [↩]
- Naš se izračun ponešto razlikuje i iznosi 19,52%, ali bez obzira na to se i dalje radi o iznimno relevantnoj brojci. [↩]
- HZZ razlikuje radnike koji se zapošljavaju na određeno i na određeno/sezonski. Sezonsko zapošljavanje evidentira se prema zahtjevima poslodavaca za novom radnom snagom u kojima specificiraju traže li radnike na određeno ili na određeno za sezonske poslove. [↩]
- Tkalec, M., Sektorske_analize_Turizam, Ekonomski institut Zagreb, ožujak, 2013. [↩]