Nakon jučerašnjeg generalnog štrajka i velikog prosvjeda, buka sukoba i miris paljevine mora da su barem malo poremetili miran san članova delegacije Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda koji ovaj tjedan borave u Ateni kako bi “procijenili napredak” grčke vlade u provedbi “mjera štednje”. Barem bi tako sugerirala izjava direktorice MMF-a Christine Lagarde: “Ne sviđa mi se kad nas se prikazuje kao neki drakonski, rigorozni, strašni MMF… Rekli smo da fiskalna konsolidacija ne mora biti pretjerana kako bi ekonomija mogla rasti, ali mora postojati računica.” A MMF-ova računica u ovom trenutku prije svega zahtjeva ozbiljno kresanje mirovina, što je na atenske ulice i vratilo slike sukoba koje su proteklih godina u europskom imaginariju dominantno ilustrirale tu zemlju.
Ponavljanje događaja iz razdoblja prije dolaska na vlast Sirize koja je obećavala prekid kontraproduktivnih “mjera štednje” potaknula je stare reflekse u njemačkim medijima. U izvještajima iz Atene tako ponovno dominiraju prikazi “usijane atmosfere na ulicama” koji bi valjda trebali demonstrirati nerazumnost mediteranske vrele krvi nasuprot razumnim politikama “fiskalne konsolidacije”. Ovoga se puta, međutim, bijesnim prosvjednicima koji se “bore za privilegije” ne suprotstavlja “odgovorna vlada”, već “ljevičarski demagozi” za čiji se skori pad otvoreno navija. Nesklonost Sirizi naizgled dijele i prosvjednici: “ne pljačkaju samo naše džepove, nego i naše duše”, izjavio je za Reuters jedan od njih, naglašavajući osjećaj “izdaje” koji je ostavila godina dana Sirizine vladavine.
Luđačka košulja
Ne čudi stoga što je i vladajuća stranka osjetila potrebu da u parlamentu izrazi potporu prosvjednicima protiv politika koje je njihova vlada predložila. Ta ceremonijalna potpora, međutim, teško da će dovesti do odustajanja od politika štednje za koju su u vladi uvjereni da, zbog pritisaka iz eurozone, ionako nema alternativu. Nakon propalog obećanja da će napraviti potpuni politički zaokret, Siriza se sada zadovoljava obećanjima da će njihova provedba “neizbježnih” politika biti makar manje grozna od one koju bi provodila opozicija. Hoće li to biti dovoljno za izgradnju novog konsenzusa ostaje da se vidi, no obećanja “lijevih mjera štednje” nisu ništa više naivna od ranijih obećanja zaokreta uz ostanak u eurozoni, odnosno obećanja da će se sve promijeniti, a opet sve ostati isto.
Sirizine iluzije, treba reći, ipak nisu samo njezine. Barem sudeći prema anketama, pad popularnosti vladajuće stranke, unatoč štrajkovima, nije potaknuo rast nekog pokreta koji bi predložio konkretniji plan izlaska iz luđačke košulje “štednje”. Dapače, njega prati povratak vjere u opoziciju. Nedostatak alternative bolno ilustrira i nedavno istraživanje koje je ustanovilo kako čak polovica stanovnika te zemlje smatra kako je članstvo u EU teško ekonomski naštetilo Grčkoj. Istodobno, manje od četvrtine se slaže da bi tu asocijaciju trebalo napustiti.