U najavi svog novog broja koji izlazi u petak, zagrebački tjednik Novosti objavio je naslovnicu na kojoj se nalazi fotografija hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića s još nekoliko osoba, uključujući i voditelja ekstremno desničarskog talk-showa na jednoj lokalnoj televiziji Velimira Bujanca. S obzirom da je Hasanbegovićevo imenovanje već ranije izazvalo kontroverze, objava fotografije na kojoj HDZ-ov ministar po svemu sudeći nosi ustašku kapu obnovila je zahtjeve za njegovo smjenom. Zahtjevi su ponovno rezolutno odbijeni, a branitelji ministra koncentrirali su se na dvije stvari – činjenicu da su Novosti novine srpske zajednice u Hrvatskoj i tvrdnje da je fotografija “podmetnuta”.
No ministar i njegovi podržavatelji su se izgleda malo zaletjeli. Fotografija je originalno objavljena u časopisu “Nezavisna Država Hrvatska” koju je izdavao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP) osnovan u Argentini i registriran 1990-ih u Hrvatskoj kao eksplicitno ustaška organizacija, a Hasanbegović je ranije izrijekom tvrdio da nije bio član te organizacije. Međutim, dok su se mediji bavili njegovom interpretacijom događaja kao “podmetanja”, ispostavilo se da je fotografija samo manji dio inkriminirajućeg materijala. Ministar je očito bio redoviti suradnik spomenutog časopisa u kojem je na više mjesta, zajedno s Velimirom Bujancem (za kojeg je tvrdio da ga je “slučajno sreo”), naveden kao član HOP-a i drugih ekstremno desničarskih grupa.
Potvrda konsenzusa
Da se jedan ministar deklarirao kao ustaša tijekom 1990-ih i nije veliko iznenađenje. Tada u svojim ranim dvadesetima, Hasanbegović je lako mogao doći u kontakt s ekstremnom desnicom koja je bila puno veći mainstream nego što se to danas želi priznati. Među vodećim dužnosnicima, bivšim i sadašnjim, su i desetine onih koji su se pozitivno izjašnjavali o ustašama, iako možda nisu bili dio marginalnih pokreta kojima je pripadao Hasanbegović. No svi oni pred sadašnjim ministrom imali su jednu značajnu prednost – naime sposobnost da se odreknu svoje povijesti u skladu s “duhom vremena”. Komunistička povijest HDZ-ovog veterana Vladimira Šeksa i pjevanje ustaških pjesama bivšeg predsjednika Stjepana Mesića nisu zaustavili njihove političke karijere.
Hasanbegović se s druge strane do sad eksplicitno odbijao izjasniti o svojoj političkoj putanji, osim što ju je – lažno – pokušao demantirati. Dok je on šutio na optužbe da je fašist, dopuštao je da drugi, poput premijera Tima Oreškovića ili vicepremijera Tomislava Karamarka, tvrde da je on “antifašist”. Pitanje Hasanbegovićevog antifašizma kulminiralo je sinoć kada je predstavnik Mosta, HDZ-ovog koalicijskog partnera, eksplicitno zatražio od Hasanbegovića da se osobno izjasni. No ministar je zapravo cijelu svoju političku i znanstvenu karijeru posvetio osporavanju antifašizma, što mu je po svemu sudeći bila i ključna referenca za sadašnju funkciju. Ne čudi stoga što ni njegova današnja izjava nije uključivala zatraženu kvalifikaciju.
Ipak, pažljivo pripremana presica neposredno nakon sjednice vlade bila je svojevrsno političko krštenje Hasanbegovića jer je, uz neistinu da “nikad nije bio apologet ustaškog režima”, ministar bio prisiljen i na eksplicitnu osudu ustaških zločina pod krinkom kritike “svih totalitarizama”. Time je možda pogazio svoje stavove, ali se i konačno uvrstio u politički konsenzus, omogućavajući građanskim komentatorima da odahnu. Paradoksalno, njegova ulaznica bila je svojevrsna apologija režima, odnosno jasna potvrda da trenutni sistem ionako nema alternativu.