Izbjeglička kriza svakim danom sve više razotkriva brojne manjkavosti Europske unije. Umjesto provođenja načela zapisanih u konvencijama, na terenu situacija postepeno poprima sve izraženije vojne dimenzije. Zanemarujući ulaganja u prihvaćanje i razmještanje izbjeglica, EU sredstva radije investira u nove “sigurnosne” organe i u intervencije van vlastitih granica.
Uz sve veću ksenofobiju i rast desničarskog populizma diljem kontinenta, izbjeglička kriza razotkrila je u praksi apolitičnost i i licemjerje apstraktnih pojmova “europskih vrijednosti”. Na terenu postoji znatna razlika postupanja prema ljudima u odnosu na očekivanja koje inače pokrivaju termini poput “ljudskih prava” i upravo to, a ne apstraktni koncepti koji se kriju iza rezolucija i konvencija, razotkrivaju pravu politiku aktera što donose odluke o smjeru izbjegličke krize. Proklamirani temeljni ciljevi EU poput ljudskog dostojanstva, slobode kretanja, jednakosti i poštovanja ljudskih prava gurnuti su ustranu dok se prednost dala suprotnoj logici koja se krije iza tzv. državne sigurnosti, pa se tako govori o “upravljanju vanjskim granicama Europske unije”, a iza čega se nalazi odgurivanje izbjeglica natrag preko Egejskog mora ili blokiranje prolaska skupinama zaglavljenima na graničnim prijelazima i u tranzitnim kampovima.
Diskurs sigurnosti, fraze poput kontrola granica te kontinuirana upotreba termina migranti umjesto izbjeglice koja sugerira proizvoljnost odlaska (ekonomski – migranti) umjesto nužnost bijega iz ratom zahvaćenih područja (izbjeglice) istovremeno je i uzrok i simptom sve veće militarizacije EU. Već u septembru, na samom početku prolaska izbjeglica tzv. Balkanskom rutom, nastala je ideja osnivanja nove agencije pod nazivom Europska granična i obalna straža, a “potreba” za njom dodatno se “povećala” nakon oružanih napada u Parizu 13. novembra. Obalna straža trebala je početi djelovati u septembru 2016. godine, a pod njezinu ingerenciju spadala bi mogućnost “intervencije u hitnim situacijama” onda kada Agencija procijeni da države članice ne kontroliraju svoje vanjske granice učinkovito, kao što je proglašeno da je slučaj s Grčkom koja odbija uspostaviti strožu kontrolu na sjevernoj granici – s Makedonijom – uz obrazloženje kako bi takvo nešto učinilo od Grčke “groblje ljudskih duša“.
Ingerencije Obalne straže razlikovale bi se od onih postojećih tijela poput Frontexa – Europske agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica – čiji je djelokrug ograničen na intervencije koje zatraži pojedina zemlja članica, po tome što bi Obalna straža mogla samostalno procjenjivati kada je njezina intervencija potrebna, dakle, i u situacijama kada zemlja članica ne uputi zahtjev za pomoć, pa čak i “u slučajevima kada zemlja članica procijeni kako ne postoji potreba za dodatnom intervencijom“. Sve ovo navodi na zaključak kako u skoro vrijeme neće biti zaokreta politike vojnih intervencija i militarizacije europskih granica, već se u narednim mjesecima može očekivati snažnije prisustvo vojske na vanjskim granicama EU, a tome u prilog govore i nevezane vijesti iz NATO-a u kojem se raspravlja o povećanju prisutnosti u Istočnoj Europi.
Promašene strategije
Opisani trend simptomatičan je za hijerarhiju humanosti upisan u europske migracijske politike koje ograničavaju slobodu kretanja na način da je se od općeg vrijednosnog načela pretvara u povlasticu isključivo građana Europske unije. Istovremeno, fokusiranjem rasprava na ograničenje slobode kretanja, zanemaruje se drugi, znatno važniji aspekt, taj da Unija koja broji nešto više od pola milijarde stanovnika nije uspjela pronaći učinkovit način zbrinjavanja 1.8 milijuna izbjeglica (ova brojka bi prema procjenama trebala narasti za još milijun, na ukupno 2.8 milijuna ljudi do kraja 2016.). No, još važnije, nije učinila ništa konkretno kako bi spriječila buduće potrebe za zbrinjavanjem velikog broja ljudi prijekom nuždom protjeranih iz vlastitih domova.
Nadalje, od januara 2016. samo je 17 EU zemalja pronašlo ukupno 4.200 mjesta za smjestiti izbjeglice, dok je plan bio smještanje barem njih 160.000. Od smještenih izbjeglica, tek je njih 272 popunilo kvote raspoređene prema realokacijskom planu. Iz Grčke su pritom, prema ovoj shemi, otputovale tek 82 osobe, što objašnjava nevoljkost te zemlje za uspostavljanjem strože kontrole na sjevernim granicama. Kontinuirani neuspjeh uspostave solidarnosti na razini članica, disfunkcionalan sustav azila i odgovarajuća odlučnost zemalja EU pri onemogućavanju budućih realokacija izbjeglica nalaze se u korijenu dvije dominantne strategije odgovora Unije na izbjegličku krizu.
Prva je tzv. Merkel-Samson strategija koju je 28. januara prezentirao predsjednik nizozemskih laburista Diederik Samsom. Ona se temelji na razmještanju velikog broja izbjeglica koje se nalaze u Turskoj te zatvaranje balkanske izbjegličke rute putem kontrole Egejskog mora boljom suradnjom Grčke i Turske. EU je pripremila fond pomoći Turskoj za zbrinjavanje izbjeglica težak tri milijarde eura dogovoren u sklopu pogodbe o kojem ovisi uspjeh ove strategije. No, problem je u tome što se plan temelji na mnogim klimavim i potencijalno štetnim pretpostavkama, poput realokacijskog plana koji do sada, kako smo vidjeli, nije profunkcionirao. Druga takva pretpostavka je da će Turska surađivati na razbijanju mreže krijumčara ljudima i osigurati izbjeglicama zadovoljavajuće uvjete smještaja u kampovima dok se za njih ne pronađu mjesta u EU.
Druga strategija je tzv. Orban-Cerar plan za sprječavanje prolaska izbjeglica podizanjem visokih ograda poput onih koje postoje na južnim ili istočnim granicama Bugarske, Mađarske, Slovenije, Austrije i cijelom dužinom sjeverne grčke granice prema Makedoniji, Albaniji i Bugarskoj. Strategiju je prvi predložio slovenski premijer Miro Cerar kazavši kako bi EU trebala pojačati već postojeću ogradu na granici Makedonije i Grčke kako bi se onemogućila balkanska izbjeglička ruta. Ovaj plan podržao je i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker dodavši kako bi EU trebala pružiti pomoć Makedoniji u ljudstvu i opremi, i to usprkos tome što pravila Frontexa omogućavaju intervenciju samo unutar granica EU, ali ne i razmještanje snaga na teritorija trećih zemalja u slučajevima izvođenja zajedničkih akcija.
Solidarizacija s desna
Kako su Austrija, Mađarska i Češka rado prihvatile ovaj plan, razmještanje vojnika i policajaca EU na granicu između Makedonije i Grčke samo je pitanje vremena, dok pitanja legalnosti i humanosti ovakvog čina sve više gube na važnosti i sve se manje postavljaju. Kako Makedonija nije članica EU, zemlje članice bi pojedinačno morale bilateralnim putem sklapati ugovore sa službenim Skopljem o razmještanju policijskih snaga na makedonsko-grčkoj granici, no ako su u planu kakvi bilateralni sastanci na ovu temu, javnosti to još nije obznanjeno. No, za danas (petak, 12. februara) je ipak dogovorena je posjeta Skoplju austrijskog (i češkog) ministra vanjskih poslova, 29-ogodišnjeg Sebastiana Kurtza, inače jednog od najvokalnijih zagovornika ovog plana, a koji je na sastanku u Amsterdamu početkom ovog mjeseca izjavio “ako Grčka ne želi primiti pomoć, Makedonija i Srbija spremne su to učiniti“.
I zaista, nakon sastanka u Amsterdamu, makedonski ministar vanjskih poslova Nikola Poposki, potvrdio je spremnost ove zemlje da “doprinese planu” kazavši kako je “nužno da Makedonija dobije pomoć u ljudstvu i opremi kako bi mogli kontrolirati granicu i registraciju vršiti na mjestima na kojima bi se prelasci granice trebali odvijati”. Osim vladinih aktera, i vođa opozicije, Zoran Zaev, složio se s planom predaje kontrole granica Frontexu. Kao rezultat ovih usuglašavanja, makedonska je vojska u ponedjeljak (8. februara) počela podizati ogradu na granici s Grčkom, koju najvećim dijelom financira Mađarska, a radi se tek o početku veće “misije” koja bi uskoro trebala dobiti svoje pune konture. Za razliku od Merkel-Samson plana, ovaj uopće ne uključuje razmještanje izbjeglica u EU, ili barem to jasno ne objašnjava. Umjesto toga, fokus ovog plana je gotovo isključivo na pretvaranje makedonske južne granice u front koji predstavlja vojno salutiranje humanitarnoj katastrofi.
Implementacija ovoga plana mogla bi izazvati humanitarnu katastrofu velikih razmjera jer je vjerojatno sve učestalije sukobljavanje “organa reda” s izbjeglicama kao i padanje izbjeglica u ruke krijumčara čiji će se obujam posla također ponovno povećati jer je prilično izvjesno da izbjeglice neće samo mirno poniženo sjediti u kampovima u nehumanim uvjetima, već će usprkos ogradi, biti ilegalnih prelaza na slabije čuvanim mjestima. Ovaj plan, opasan je i politički jer će EU, usprkos protivljenju dijela svojih članica pomagati zemlji koja to nije, da podigne fizičku barijeru na svojim granicama.
Operacija na grčko-makedonskoj granici služi, čini se, kao poligon za uvježbavanje Obalne straže u osnivanju, a pitanje koje se ne postavlja je kakve će ovo imati posljedice za unutarnju politiku obiju ovih zemalja, te njihove narušene bilateralne odnose. Umjesto formiranja ogromnih “hot-spotova” Grčkoj bi vjerojatno bolje došao oprost dugova i pomoć s rješavanjem nakupljenih socio-ekonomskih problema. Činjenica da europske političke elite prihvaćaju plan prema kojem se izbjeglička kriza mora rješavati na vanjskim granicama EU, dovodi Makedoniju u povoljnu pregovaračku poziciju, posebno ako se u obzir uzme uzajamno podržavanje mađarske, austrijske, češke i makedonske desnice. Stoga je pitanje što će u igri u kojoj je glavno pravilo “ruka ruku mije”, za sebe ispregovarati korumpirana makedonska vlada?
S engleskog prevela Andrea Milat