Pored navodne komunikacijske nepristojnosti, osnovni prigovor iz novoformirane hrvatske vlade, a i od zastupnika Domoljubne koalicije u parlamentu, upućen bivšem ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću odnosi se na nerješavanje slučaja “poljudske svastike”. Prigovor je prvenstveno korišten u raspravi o imenovanju Ostojića predsjednikom parlamentarnog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Nepronalaženje krivaca za svastiku koja nas je toliko osramotila u svijetu, Ostojića je, prema mišljenju vladajuće koalicije, krajnje diskreditiralo za obavljanje bilo kakve relevantne funkcije u sustavu.
Međutim, nije se priča zaustavila samo na diskreditaciji Ostojića. Kao dokaz da vladajući s “poljudskom svastikom” misle ozbiljno služi i jučerašnji raspis novog ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića. Kao svoj doslovno treći potez, nakon nesporazuma s kolegama iz susjednih država po pitanju upravljanja izbjegličkom krizom i ukidanja određenog broja službenih automobila, Orepić je raspisao nagradu od 20.000kn za svakoga tko ponudi relevantnu informaciju o poljudskim crtačima. Odakle ovakva urgentnost i ozbiljnost prije rješavanju gotovo zaboravljenog slučaja? Pored obračuna s bivšim ministrom, koji se u svom mandatu, usput budi rečeno, poslužio istom detektivskom metodom u ovom slučaju, raspisivanjem nagrade, posrijedi je i interesantan ideološki okvir iznenadne policijske agilnosti.
Ideološki trik
Iako je javni prostor posve otrovan ustaškom i nacističkom simbolikom, što po ulicama što u medijima, policija kao da je svoje snage skoncentrirala na poljudski slučaj. A radi se o jedinom slučaju u kojem isticanje nacističkih simbola nije za osnovni cilj imalo promoviranje političkih režima i stavova koje taj simbol predstavlja (bez obzira bili crtači neonacisti ili ne), već je isključivo služilo kao sredstvo obračuna s vodstvom HNS-a u navijačkoj borbi za njihov odlazak iz nogometa. No, takva gesta prikladno abolira političare i policiju od bilo kakvog ozbiljnijeg pozicioniranja: radi se o svastici, a ne o ustaškoj simbolici, pa je stvar lako zapakirati u apstraktnu borbu protiv obaju totalitarizama, kako glasi glavna politička floskula nove vlade. A policijska agilnost pritom služi i kao dokaz protiv optužbi kojima je vlada izložena zbog slučaja Hasanbegović.
Gotovo istovremeno, prošli je tjedan na snagu stupio novi Zakon o sportu, plod navijačke inicijative koju su pogurali pojedini zastupnici iz prethodne vladajuće koalicije i time zaslužili rezolutan pad u stranačkoj hijerarhiji i na izbornim listama. Tim zakonom doslovno se vrhovna organizacija hrvatskog nogometa, Hrvatski nogometni savez, stavlja van zakona zbog načina na koji funkcionira. Iako se MOST upinje da pokaže kako će razriješiti situaciju u nogometu, stvar je riješena tako da su predstavnici HNS-a na sazvanoj presici jednostavno odlučili da ih se taj zakon ne tiče. A čini se da se i zbog glavnih ljudi u nogometu smjenjuju i čelnici obavještajnih službi.
Prikladna metoda raskrinkavanja navodne policijske borbe protiv fašističke simbolike mogla bi se sastojati u tome da se na obznanjeni broj telefona javi da je crtača bilo nekoliko tisuća, pa da kao i u slučaju skandiranja “Za dom spremni!” pred Agencijom za elektroničke medije zaključe da ih je bilo previše za reakciju.