Već nekoliko godina hrvatska neparlamentarna desnica uspješno barata usvojenim civilnodruštvenim žargonom i pod tobože otvorenim i inkluzivnim parolama promovira regresivne i konzervativne politike. Nešto slično se počelo događati i u sferi parlamentarne politike, samo što je ideološka zavjetrina drukčije naravi: ne radi se o ljudskim pravima ili slobodi govora, već o znanstvenoj legitimaciji.
Tako su dva ministra u novoj Vladi, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar i ministar kulture Zlatko Hasanbegović, na optužbe za promoviranje politički neprihvatljivih stavova kao prvi adut svoje obrane ponudili rečenicu: ja sam znanstvenik. Ministar Šustar je znanstvenošću nastojao politički neutralizirati svoj stav o evoluciji kao otvorenom pitanju, a ministar Hasanbegović svoj o Drugom svjetskom ratu kao otvorenom pitanju. Iako se znanstvene procedure u biologiji i povijesti ponešto razlikuju, politička upotreba znanosti u oba slučaja skriva sličnu logiku.
Oba su ministra poželjela intelektualnu, znanstvenu raspravu o svojim stavovima, neopterećenu tzv. medijskom hajkom i tobožnjim sitnim političkim interesima. Manevar se sastoji u tome da se načelna otvorenost i sklonost eksperimentu i preispitivanju u znanosti koristi kao legitimacija za političke stavove koji navedena načela svojom izvedbom niječu u političkom polju. Također, premda se u oba slučaja radi o stavovima koji ne prolaze znanstvenu verifikaciju, pod krinkom parole “u znanosti ništa nije sveto” u politički i društveni život uvode se određene nepovredive “svetosti”: Bog i Domovina u borbi protiv svih totalitarizama. U trenutku kad paradoksalno znanost postaje opravdanje za uvođenje znanstveno osporenih stavova u političke rasprave jedino što dobivamo jesu loša znanost i nedemokratska politika.