Odnos nove hrvatske vlade prema medijima počeo je poprimati svoje konture obračunom ministra kulture s neprofitnim medijima. Posljednjih se dana pokazuje da se pritom radilo tek o zagrijavanju te kako vlada nije zadovoljna ni s radom javne radiotelevizije ni izvještajne agencije. Ipak, usko definirani ideološki obračun potrebno je postaviti u kontekst kontinuiranih medijskih politika u komercijalnom sektoru.
Slučajno ili ne, jedinstveni interes medijskog mainstreama za neprofitne medije splasnuo je točno u trenutku kada su se isti ti neprofitni mediji odlučili pozabaviti mainstreamom: teška retorička artiljerija usmjerena na laku metu, histerična ofanziva na proračunske parazite i zluradi pozadinski manevri distanciranih komentatora naglo su obustavljeni odmah nakon objave egzaktnih podataka o iznosima državnih potpora. Prema njima – sažmimo ključno – neprofitni u raspodjeli zapravo sudjeluju na mikroskopskoj razini, dok daleko najveći dio budžeta guta duopol komercijalnog tiska, uz obilnu asistenciju lokalnih komercijalnih televizija i radija.
Izdanjima Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, 24 sata i ostalih, naime, obje su prethodne vlade velikodušno spuštale stopu PDV-a, preusmjeravajući im tako više od stotinu milijuna proračunskih kuna godišnje; četrdesetak puta veća potpora, dakle, koja bi trebala podrazumijevati i četrdesetak puta više razloga da javnosti opravdaju zašto joj prodaju baš onaj sadržaj koji joj prodaju. Ništa čudno, utoliko, što su odabrali braniti se šutnjom. Ali možda i ne treba precijeniti utjecaj koji su ovi podaci imali na srednjestrujaški komentarijat; možda se, naprosto, logikom medijskih ciklusa pažnje spremaju zajahati novi val koji se već valja mainstreamom. On je kudikamo veći: nakon obračuna Zlatana Hasanbegovića s neprofitnim medijima, sasvim je izvjesno, slijedi udar vladajućih na jedina dva javna medija, Hrvatsku radioteleviziju (HRT) i Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (HINA).
Gdje je nestao uhljeb?
“Neka me jasno čuju da ta Hrvatska televizija jedne političke opcije, jedne stranke – nije javni servis, ona nije ono što bi trebala biti jer živi upravo na tome što je vi plaćate. 1,3 milijarde kuna godišnje da nam lažu i da nas čine luđacima zato što smo domoljubi. Da karikiraju sve ono što govorimo i da nas sotoniziraju? Bit će promjena na Hrvatskoj televiziji! To neka znaju”, bio je poprilično jasan potpredsjednik vlade Tomislav Karamarko. Slaže se i njegov stranački kolega Andrija Mikulić, predsjednik saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije: “Ono što mogu načelno reći je da čovjek koji demokraciju poima na promišljanju totalitarnih režima nema što raditi na HRT-u”, najavio je skori usud ravnatelja Gorana Radmana. Uprava Hine prošla je nešto blaže – njoj je zamjerena tek “neobjektivnost” – ali ishod će nesumnjivo biti isti.
Pokazna vježba iz discipliniranja neprofitnog sektora bila je, dakle, samo uvertira za ozbiljan frontalni napad; tako, barem, glasi opće mjesto aktualnih medijskih napisa. Kao i svakom općem mjestu, međutim, izmiče mu poneki zanimljiv detalj: upadljivi izostanak prokazivanja poslovičnih “uhljeba” iz borbenih najava pohoda vlasti na javne servise Hine i HRT-a, recimo. Dok je ukidanje modela financiranja neprofitnih medija bilo legitimirano paralelnim strategijama retoričkog tamanjenja proračunskih parazita, s jedne strane, i političkog obračuna s “lijevom hegemonijom”, s druge, ovdje je preostao samo strogi svjetonazorski obračun s “pristranim” upravama koje tendenciozno iskrivljuju stvarnost, lažući ovaj napaćeni narod.
To, naravno, ne znači da figura “uhljeba” neće inercijom srozavanja predstojeće rasprave i logikom papagajske nasumičnosti relativno brzo ponovno ući u argumentacijski asortiman vladajućih, ali stvari za sada djeluju bizarno: dok su još jučer derištima s državne sise proglašavane novinarke i novinari koji u neprofitnom sektoru žive od natječaja do natječaja, od angažmana do angažmana i od honorara do honorara – što je poprimilo toliko karikaturalne razmjere da se čak i “Jutarnji”, koji je godinama predano promovirao anti-uhljebničku ideologiju, poželio distancirati – sada su optužbi za parazitiranje neočekivano pošteđeni oni po kojima je model uhljeba prvotno i bio skrojen: radnice i radnici u javnim službama, neprispodobivo privilegirani redovnim plaćama i stalnim radnim mjestima.
Slijepa pjega mita o nezavisnosti
Razlog za ovaj prividni argumentacijski propust je jasan: i Hina i HRT su u prethodnom razdoblju po prvi put prestali stvarati dugove, stabilizirali su poslovanje i ostvarili dobit. Račun za ove uspjehe ispisali su, doduše, dobrim dijelom u formi otkaza, rezanja plaća i smanjenja ostalih tzv. troškova proizvodnje programa, ali korist je evidentna: barem im se, evo, više ne može prigovoriti da su lijeni paraziti koji samo opterećuju državni budžet, barem je napad vlasti ekstrahiran sve do svoje “stvarne”, nacionalističko-konzervativne ideološke esencije. Nije, doduše, da će im to puno pomoći: taj će napad ionako okončati pobjedom politički moćnijih, koji će preuzeti dezinficirane javne servise nakon što su ih prethodnici počistili od parazitskih natruha, pa će zone medijskog otpora naposljetku ostati rezervirane za financijski ruinirane neprofitne medije i lijevo-liberalni komercijalni mainstream.
Ovaj izvjesni rasplet, još je izvjesnije, upravo će u komercijalnom mainstreamu zatim biti protumačen kao nova potvrde stare teze o tome da država, zapravo, ne bi trebala imati nikakve veze s financiranjem i upravljanjem medijima. Teza je tvrdokorna i otporna čak i na situacije u kojima se cijela srednja struja danima u kupa u novinarskom otkriću jednog državno financiranog, neprofitnog medija, eksploatirajući ga kao vlastitu ekskluzivu; logično da je onda otporna i na činjenicu da se sama srednja struja svake godine napaja sa stotinjak milijuna kuna porezno odrezanih iz državnog budžeta. To je, naime, slijepa pjega medijskog mita o tržišno verificiranoj nezavisnosti komercijalnih medija od političkih utjecaja: baš kao što tržište nikada nije odvojeno od države, nego ga ona zakonski regulira, infrastrukturno omogućuje i vrlo često izravno potiče, tako i navodna nezavisnost medija prikriva brojne skrivene veze.
One se pritom ne otkrivaju samo u cikličkim kampanjama u korist ove ili one frakcije unutar vlasti – poput orkestriranog napada na ideju ukidanja drugog mirovinskog stupa ili senzacionalističkog sapunjanja daske ravnatelju obavještajne službe nakon što ga je predsjednica države odlučila smijeniti, da se prisjetimo samo najsvježijih – nego i u strpljivijem, upornijem i neusporedivo dalekosežnijem održavanju temeljnog konsenzusa koji obuhvaća sve parlamentarne političke snage, a svodi se na imperative proračunske discipline i poticanja “poduzetničkog duha”.
Vlada s bipolarnim poremećajem
I baš je zato važan podatak o financiranju komercijalnih medija preko državnog budžeta: on podsjeća na kontinuitet medijskih politika s onu stranu promjena vlasti i periodičnog preuzimanja upravljačkih poluga, s onu stranu licitiranja imenima ravnatelja i kratkoročnih afera poput najnovije, uglavnom neinformirane rasprave o neprofitnima. U taj kontinuitet spadaju snižavanja porezne stope komercijalnom tisku, koja su različite vlade provodile bez obzira na međusobne razlike; u njega spada postupno financijsko discipliniranje javnih medija, koji sada dobro paze da ne ostvare gubitke; u njega, primjerice, ulazi i rasprodaja digitalne dividende, radiofrekvencijskog spektra oslobođenog prelaskom s analognog na digitalno emitiranje, moćnim mobilnim operaterima… Izvan njega, za to vrijeme, ostaje mogućnost da se prihodi od snižavanja poreza ne usmjere prema vlasnicima, nego prema medijskim radnicima; izvan njega ostaje stav da se ono što javni mediji proizvode nikada ne može do kraja svesti na tržišnu logiku; izvan njega ostaju zamisli tretiranja radiofrekvencijskog spektra, tog neizmjerno važnog resursa, kao javnog dobra.
A na ovom mjestu priča o medijima prestaje biti samo priča o medijima: strukturno postavljeni u pozu fingiranog antietatizma, komercijalni mediji – uz, naravno, rijetke iznimke – neće ostati slijepi samo na vlastitu ovisnost o državi kojoj se navodno suprotstavljaju, nego i na skoro sve protržišne, privatizacijske i proturadničke politike koje će ta država provoditi. Ususret mandatu vlade s uznapredovalim bipolarnim poremećajem – koji ubrzano oscilira između svjetonazorskog ultrakonzervativizma i proračunskog asketizma – njihova kritika stoga ne može nego biti polovična, orijentirana isključivo na zagovor liberalnih vrijednosti i prizivanje imaginarne građanske normalnosti. Na ovom mjestu, međutim, i priča o neprofitnim medijima prestaje biti samo priča o uvertiri u pohod raspomamljene desnice na kontrolu javnog prostora: napadnuti, s jedne strane, oružjem konzervativnih “antikomunista”, a s druge prokazani kao proračunski paraziti, pretvorili su se u ogledni primjer složnog rada oba ključna ideološka mehanizma nove vlasti. Pa će, po svemu sudeći – kada se prašina oko prestanka njihovog financiranja napokon slegne, a medijska pažnja refokusira prema novim skandalima – baš oni ostati jedino mjesto na kojem će se oba ta mehanizma moći razmontirati.