Rumunjska nacija svoje konstituiranje polovicom devetnaestog stoljeća prilično duguje predrasudi o Romima kao civilizacijski inferiornom narodu. Njihov status i integracija u društvo ni danas nisu puno napredovali, a najnoviji trend u pokušajima poboljšanja njihovog položaja – projekti nevladinih organizacija omogućeni europskim fondovima – svojim učincima prvenstveno doprinosi reprodukciji marginalizacije.
Rumunjska je 20. februara proslavila 160. godišnjicu službenog ukidanja ropstva nad romskim narodom. Sasvim očekivano, događaj je bio popraćen skandalima i kontroverzama koji predstavljaju simptom načina funkcioniranja rumunjskog društva indikativan za status romske populacije.
Prije nekoliko tjedana Nicolae Păun i Mădălin Voicu – dva parlamentarna zastupnika socijaldemokratske stranke, romskog podrijetla – optužena su za pranje novca i pronevjeru. Ukratko, dvojac je navodno otuđio velike količine novaca iz EU fondova namijenjenih projektima integracije Roma u društvo. Sredstva su bila namijenjena najsiromašnijim dijelovima romske populacije, njihovoj projektnoj “ciljanoj skupini”. No, umjesto kod ciljane skupine, sredstva su putem fiktivnih ugovora i lažne papirologije završila u džepovima dvojice zastupnika.
Ovo je prvi visokoprofilni slučaj korupcije povezan s pronevjerom sredstava za integraciju Roma. Radi se također o prvom slučaju korupcije u čijem su fokusu protagonisti romskog podrijetla. Iznenađujuće je pritom koliko je dugo trebalo da detalji ovog slučaja iziđu u javnost jer su već neko vrijeme kolali kao javna tajna: svi su znali – ili u najmanju ruku sumnjali – da sredstva koja EU namijenjuje integraciji Roma propadaju u zemlju. Što se više novaca slijevalo u “romsko pitanje”, to je ova populacija više tonula u bijedu. Što je više rastao broj političara i nevladinih organizacija zaduženih za projekte integracije romskih zajednica te sprječavanje siromaštva i socijalne nesigurnosti, to su više ove zajednice postajale siromašnije, marginaliziranije i diskriminiranije.
Dobro poduzetništvo
Čak i prije pristupanja Rumunjske Europskoj uniji, postojao je značajan politički pritisak, a izdvajala su se i znatna sredstva za rješavanje problema koji pogađaju romske zajednice. Ta se potreba samo pojačala od dvijetisućitih godina kad su članice EU, posebno Velika Britanija, Francuska i Italija počele, obično nasilno, izbacivati Rome iz svojih zemalja, često pod optužbama za ilegalne migracije, sitne krađe i prosjačenje. Migracija Roma smatrala se političkim pitanjem koje država nije adekvatno adresirala i radi čega su ovom problemu namijenjeni posebni EU fondovi čija su sredstva išla nevladinim organizacijama i lokalnoj zajednici.
S obzirom na to, “romski biznis” postao je dobro poduzetništvo, zdravi izvor prihoda u inače izrazito kompetitivnom, projektnom, i općenito prekarnom NVO sektoru. Rezultat toga bilo je da su mnogi NVO-ovi proveli problem integracije Roma kroz svoje aktivnosti kako bi bili u mogućnosti barem jedan dio svojih financijskih potreba (dakako, za plaće radnika i slično) osigurati iz ovih tokova. Akademska zajednica pratila je trendove te integrirala probleme Roma – i inače plodonosne i globalno afirmirane akademske teme u posljednja dva desetljeća –na sveučilište, pa tako danas u Bukureštu postoji velika ponuda magisterija i doktorata na temu Romskih studija. Međutim, takve projektno zasnovane akcije, predate inicijativama nevladinih organizacija i prepuštene akademskim raspravama, nisu ostvarile nikakve uspjehe, nisu postigle niti jedan od “općih” samozadanih ciljeva. Romska populacija čini najsiromašnije dijelove društva: marginalizirana je, getoizirana, zlostavljana i prezirana od preostale društvene većine. Iznimke i napreci pojedinaca, ne znače i ne smiju se tumačiti kao strukturno poboljšanje položaja romske zajednice koja je i dalje strukturno isključena, društveno izrazito ranjiva i s gotovo nikakvim šansama vertikalne socijalne mobilnosti.
Ne radi se ovdje o kakvom ljevičarskom zaključku, već govorimo o rezultatima istraživanja Svjetske banke iz 2014. godine.
Prema njima, stopa rizika od siromaštva povećala se za romsku populaciju (koja broji otprilike 2 i pol milijuna ljudi) i iznosi 84 posto, što je tri puta veće od rizika siromaštva za ostatak rumunjske populacije. Pritom čak 90 posto romskih kućanstava živi ispod granice siromaštva. Tek 0,4 posto Roma dospije do sveučilišta, a svega 10 posto njih završi srednju školu. Otprilike ih 60 posto stanuje u prenapučenim životnim prostorima u marginaliziranima zajednicama. Statistike postaju sve poraznije u poglavljima o zdravlju, očekivanom trajanju života, itd… Nadalje, institucionalni rasizam i popularne predrasude portretiraju Rome kao inferiorne i divlje, što kao posljedicu ima nacionalističke i kvazi-fašističke odgovore. Romska populacija funkcionira kao savršeno žrtveno janje za poniženje i diskriminaciju koju Rumunji doživljavaju van matične zemlje, stoga ideologem glasi: Romi su odgovorni za negativan rumunjski imidž u inozemstvu.
(Ne)adekvatni odgovori na zahtjevne situacije
Pojedini projekti i intervencije uspjeli su se izdići izvan zadanih okvira i pružiti adekvatne odgovore na specifične situacije. Tako su se na primjer aktivisti i akademici mobilizirali protiv evikcija i posljedične getoizacije koju su lokalne vlasti Cluja planirale za dio grada Pata Rat u kojem se nalaze otpad i romsko naselje. Bukureštanski Common Front for Housing Rights pokušavao je spriječiti evikciju 50 obitelji od kojih su neke bile i romske. Brutalna getoizacija Roma u gradu Baia Mare pokrenula je aktivističku lavinu koja je uspjela postaviti ovo pitanje u fokus rumunjske javnosti. Mnoštvo aktivista, nevladinih organizacija i sveučilištaraca, uspjeli su radeći zajedno ili samostalno na konkretnim i pojedinačnim djelovanjem nadomjestiti nedostatak državne brige osiguravajući eviktiranim Romima krov nad glavom, obrazovanje i pružajući im druge oblike nužno potrebne pomoći.
Premda ova nastojanja ne treba olako odbaciti – jer ona čine značajnu razliku između postojanja makar malene nade za mogućnost uspješne integracije naspram totalne prepuštenosti diskriminiranih samima sebi – ne bismo trebali izgubiti iz vida ograničenja logike i dosega nevladinih organizacija koje nikako ne mogu nadomjestiti strukturne promjene. Zapravo, logika nevladinih organizacija često je više dijelom problema nego njegovog rješenja. Povezivanje integracije Roma i uspješnost suočavanja s društvenim problemima s projektnom logikom ne rješava postojeće probleme, već omogućava njihovu daljnju reprodukciju.
Romska srednja klasa
Još jedan, čak i problematičniji ishod enđioizacije romskog pitanja je nastajanje onoga što antropolog Gergo Pulay ispravno naziva romskom srednjom klasom – plakatni primjer romske integracije. Romsku srednju klasu tvore ljudi iz diskriminiranih zajednica koji su naučili govoriti idiomom većine. Oni koriste taj diskurs i odgovarajuće mu prakse kako bi disciplinirali vlastiti narod, no istovremeno, kako bi u ime cijelog naroda postavljali zahtjeve spram većine. Njihova je funkcija u stvari dvostruka: s jedne strane pokazuju kako integracija Roma funkcionira, da postoje vertikalna mobilnost i prihvaćanje, dok s druge strane daju glas i postavljaju zahtjeve u ime zajednice kao etnički organski intelektualci. To dovodi do dvoznačnih statusa: s jedne strane oni su legitimacija “pravih” Roma s kojima većinska zajednica može vršiti interakciju, no istovremeno njima samima nedostaje poveznica sa romskom zajednicom. Ostvarenje fantazije rumunjske većine o tome kako treba izgledati i kako se treba ponašati “pravi” Rom izgledalo bi kao romska srednja klasa koja, međutim u realnim društvenim situacijama ne predstavlja nikoga drugoga osim same sebe, usprkos tome što su pozvani da, kao primjeri uspjeha, pred većinom predstavljaju cijelu romsku zajednicu i ono što ona može postići. Zbog toga je primjerice, sva umjetnost koju je proizvela romska srednja klasa u posljednjih 5 godina strogo autobiografska i autoreferencijalna. Romska srednja klasa ima samo jednu priču za ispričati: vlastitu.
Nicolae Păun i Mădălin Voicu, zastupnici s kojima smo počeli tekst ovdje predstavljaju gornji sloj romske srednje klase, stariju generaciju koja je nastala u socijalizmu i koja se uspjela zakačiti na valove srednjostrujaške stranačke politike nakon kraha 1989. Obojica su visoko profilirani članovi Romske stranke (Partida Romilor), organizacije čiji je cilj biti predstavnikom romskog naroda, no koja u praksi funkcionira kao način osiguravanja političkog predstavništva svom vodstvu. Snaga romske srednje klase uvelike je proizvod tranzicijskog perioda, pogotovo onog nakon dvijetisućitih, a njihova snaga i njihovi interesi pokazuju se kao antagonizmi interesa starijih generacija. To se jasno vidjelo tijekom službenih proslava ukidanja ropstva kada su skupina predstavnika romskih NVO-ova i aktivisti otvoreno protestirali protiv ljudi poput Păuna i Voicua i oblika političke reprezentacije koju oni nude. Ukratko, proslave su dale priliku romskoj srednjoj klasi da pokažu svoje postojanje i autonomiju tražeći novi oblik političke i javne reprezentacije.
Ciprian Necula, državni tajnik zadužen za romske poslove u Ministarstvu europskih fondova, i sam utjelovljenje postkomunističke romske klase, spremno se distancirao od koruptivnih aktivnosti dvojice zastupnika. Tom je prilikom istaknuo da su, kad se radi o načinu trošenja sredstava Europskih fondova namijenjenih Romima, nepravilnosti koje je objavio javni tužitelj više pitanje iznimke nego pravila. No, nedugo nakon njegove izjave, neki su novinari iskopali brojne druge nepravilnosti tog ministarstva, čak i u slučaju proslave obljetnice ukidanja ropstva. Na neki izopačen način antikorupcijski diskurs u ovom se slučaju preklapa s rasističkim predrasudama koje Rome portretiraju kao nevjerodostojne serijske lopove. Samo što se sad sumnja u romsku srednju klasu i njene predstavnike.
Socijalne posljedice nacionalnih fantazija
Sve u svemu, čini se da je romski biznis dobra prilika za mnoge, osim za samu romsku zajednicu. Nastanak romske srednje klase u postsocijalističkom periodu rezultat je specifične ideologije integracije. Ona dolazi nakon propadanja integracijske filozofije koju je s eksplicitnim ciljevima i neočekivanim ishodima kao posljedicama promovirala socijalistička država. Premda je historiju sukcesivnih pokušaja integracije Roma (i formi njihovog isključivanja) u periodu nakon ukidanja ropstva tek potrebno u potpunosti ispitati, mora se istaknuti kako su antiromske predrasude bile centralna točka oko koje se formirala rumunjska država i na kojoj su počivali svi kasniji projekti izgradnje nacije. U različitim oblicima, ona je to i dalje. Jedan od najzanimljivijih rumunjskih filmova – Aferim! – savršeno je uhvatio ovaj odnos. Film nam priča priču o lokalnom šerifu i njegovom sinu koji pokušavaju uhvatiti odbjeglog roba – Roma – i vratiti ga natrag njegovom vlasniku. Radnja je smještena u Vlašku (Wallachia) 1830-ih godina. U filmu je zastrašujuć prikaz “prirodnosti” romskog ropstva. Dok glavni protagonist ostavlja prostor zaključku o etičkoj neprihvatljivosti ropstva, poučak na kraju filma ne ostavlja prostor sumnjama: Rome se tretira gore nego životinje.
Antropolog Sam Beck primijetio je kako etnički karakter romskog ropstva u Rumunjskoj odgovara sličnim koncepcijama kapitalističkog zapada – o prirodno inferiornijim rasama i narodima. To je omogućilo Rumunjima da zamisle sebe same kao superiorne i civilizirane, da se pozicioniraju naspram romskih robova te tako postave kamen temeljac za izgradnju nacionalnog identiteta nove države, nastale tri godine nakon abolicije ropstva. Ovako objašnjena veza ovih dvaju naroda pomaže pobliže razumjeti strah i fascinaciju rumunjskog naroda Romima. Danas, 160 godina nakon oslobođenja, Rumunji ostaju robovi vlastite fantazije.
S engleskog prevela Andrea Milat