Jučer je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine obznanio presudu koja je Zakon o radu donesen u parlamentu 30. jula 2015. godine proglasila neustavnim. Zakon nije osporen zbog samog sadržaja, već zbog manjkavosti hitne procedure kojom je donešen, a koja dovoljno ukazuje na to u čijem je interesu zakon pisan. Spor na Ustavnom sudu su inicirali delegati Demokratske fronte, Socijaldemokratske partije BiH i Naše stranke, više zbog sitnih političkih kalkulacija nego zbog interesa onih koje navodno predstavljaju. Tome u prilog dovoljno govori činjenica da su Demokratska fronta i SDP načinili nacrt zakona još 2012. godine i predložili na usvajanje, da bi mu se kasnije usprotivile zbog gubljenja pozicija u koalicijskim aranžmanima.
Sam Zakon je proceduralno osporen zbog nekoliko razloga koja se navode u obrazloženju presude. Poziv delegatima na sjednicu upućen je tri dana prije sjednice, a ne deset kako zahtijeva poslovnik. Iako je to moguće u proceduri sazivanja hitnih sjednica, problem je što nije naveden nikakav razlog hitnosti, a kamoli relevantan, koji je nužan kako bi procedura bila valjana. Iz nevaljale procedure hitnosti uslijedili su i ostale povrede poslovnika kao što su nemogućnost podnošenja pismenih amandmana i činjenica da prijedlog Zakona nije raspravila Zakonodavno-pravna komisija, a što nalaže poslovnik.
Ustavni sud je vratio prijedlog Zakona nazad na izglasavanje, no teško da možemo u tome pronaći politički potencijal za preispitivanje samog njegova sadržaja. Dovoljno je samo pogledati u kakvom se društvu taj prijedlog našao na ljetošnjoj izvanrednoj sjednici: radi se o famoznoj Reformskoj agendi, dokumentu čiju su izradu instruirali međunarodni centri financijske i političke moći. Iako su domaći kompradori bile proceduralni šeprtljavi u usvajanju Zakona o radu, Reformska agenda pouzdani je politički smjerokaz uređenja odnosa između rada i kapitala. Političkim elitama konstitutivnih naroda preostaje da se bore za proviziju u tom uređenju na izravnu štetu onih koje predstavljaju.