Gotovo nestvarno je zazvučala vijest iz Crne Gore da su zastupnici u tamošnjem parlamentu izglasali novi Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru kojim će se plaće povećati od 5 do 16%, ovisno o koeficijentima i sektoru. Vijest, primjerenija za popularne političko-satirične portale, u priličnom je raskoraku sa suvremenim europskim fiskalnim trendovima. Premda još nije dostupna proračunska aritmetika na kojoj bi se zasnivao rast plaća, politička pozadina odluke nameće se sama od sebe. Iako nam možda neobičnost odluke u povećanju plaća u javnom sektoru govori puno više o poraznom stanju europske ekonomije i onoga što je politički zamislivo, skicirajmo crnogorski politički kontekst koji ju je iznjedrio.
Naravno, novi zakon nije zasnovan na nekoj makroekonomskoj strategiji poticanja potražnje ili političkoj vjeri u važnost javnog sektora i socijalnih službi, već je u službi kratkoročnih političkih kalkulacija. Naime, iako je krajem januara izglasano povjerenje Vladi Mila Đukanovića, čovjeka koji u raznim aranžmanima drži vlast u Crnoj Gori od raspada SFRJ, prema prognozama za izbore najavljene u junu, nije izvjesno da će vlast i zadržati, odnosno, da će Đukanovićeva vještina u koalicijskim preslagivanjima biti dovoljna. U tim okolnostima donešen je novi zakon čija bi politička svrha trebala biti stabilizacija i proširenje podrške Đukanoviću i njegovoj Demokratskoj partiji socijalista.
Hoće li to nakon burne političke jeseni u Crnoj Gori, u kombinaciji s dobivenim “pozivom” u NATO, biti dovoljno za opstanak “vječne vlasti”, preostaje za vidjeti. Ono što već znamo jest da ovaj pokušaj cinične “trgovine s narodom” može postati relevantno političko sredstvo jedino u kontekstu nepostojanja opcije koja šire socijalne interese kontinuirano i sustavno zastupa. U trenutno geopolitičko-identitetsko kodiranoj crnogorskoj politici takve opcije nema.