Nasuprot uobičajenoj praksi nevladinih organizacija (NGO), čije su aktivnosti češće vezane za formalno provođenje pojedinih projekata nego konkretnu korist zajednice, inicijativa za ponovno otvaranje Zemaljskog muzeja fokus je stavila na same radnike muzeja i njihov položaj u situaciji državne nebrige za javnu instituciju. No upravo je taj aspekt ubrzo došao u sukob s politikom donatora.
Ja sam muzej je bila jedna od najuspješnijih sarajevskih građanskih akcija, a sastojala se od dežuranja poznatih javnih ličnosti u cilju ponovnog otvaranja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, zatvorenog još 2012. godine. Za razliku od mnogih drugih građanskih inicijativa, poput Bebolucije, plenuma i vijeća građana, ova je urodila plodom i Zemaljski muzej je ponovo otvoren, a njegovi uposlenici su se konačno vratili na svoja radna mjesta nakon prinudnog (tro)godišnjeg odmora.
Kako je to još u svome tekstu za Bilten primijetio Dinko Kreho, pokretači inicijative, odnosno udruženje Akcija, su kulturu, pa i spasavanje muzeja doživljavali kao brend, na čijem tržišnom plasmanu valja raditi, te se radilo o primjeru “dominantnog tehnokratskog diskursa, koji pitanja kulturne politike i rada kulturnih institucija vidi kao pitanja medijskog (samo)predstavljanja, odnosa s javnošću i komercijalnih umijeća”. Pa ipak, ono što se mora primijetiti jeste da je udruženje Akcija, za razliku od dominantnog fokusa nevladinog sektora u BiH koji se stavlja gotovo isključivo na etničko-identitarno pomirenje, kao i probleme etničkih i rodnih manjina, ipak insistiralo i na radničkom, odnosno klasnom momentu cijelog slučaja – na 43 uposlenika, koji nisu pitanje očuvanja kulturnog nasljeđa, odnosno promocije Zemaljskog muzeja kao bosanskohercegovačkog branda, već upravo jedan od najdrastičnijih primjera kršenja radničkih prava u zemlji.
Pored javnih ličnosti koje su podržale ponovno otvaranje Muzeja, upriličena je i art akcija portreta i priča radnika i radnica Muzeja, što je predstavljalo oštar kontrast prema unisonoj kampanji koja je sprovođena od strane federalnih vlasti, a prema kojoj su za institucionalni haos i nebrigu nad jednom od najstarijih kulturnih institucija u zemlji, krivi upravo oni koji su na svoj status mogli ponajmanje utjecati – radnici. “Federalna vlada je obezbijedila 300.000 maraka, Ministarstvo civilnih poslova – to je sada u proceduri – će obezbijediti oko 300.000, Kanton Sarajevo više od 100.000, što je dovoljna osnova da se do kraja godine isplate sve plaće i da se može raditi. E, sad, pare koje je obezbijedila Federacija, doći će možda u šestom mjesecu, ali, gospodo, otvorite Muzej 15. aprila, pa ćete dobiti platu prvog juna. Da budemo jasni – ovo što muzejski radnici nisu radili, neće im se nikada platiti”, govorio je bahato bivši ministar kulture i sporta Federacije BiH Salmir Kaplan. Redatelj Haris Pašović, kao jedan od najvećih korisnika budžetskih sredstava, u više je navrata u javnost izlazio sa tvrdnjom da je “na djelu potpuno nezakonito držanje Muzeja pod opsadom grupe ljudi, za koje mi zapravo ne znamo ko su. Oni tvrde da su uposlenici, ali to sve treba da se utvrdi”.
Baština prije svega?
Čak je direktor misije USAID-a David Barth, podržavajući apel više inostranih ambasada i organizacija u BiH da se Muzej otvori, konstatovao da je “dužnost izabranih vlasti da štite svoje institucije kulture”, ali da “niko nema pravo da ih drži zatvorene i uskraćuje ljudima pravo na njihovu baštinu”.
Unatoč ovakvoj neodređenoj i diplomatskoj kritici, USAID je u okviru Projekta održivosti civilnog društva u Bosni i Hercegovini koji realizuju Centri civilnih inicijativa (CCI) i Centar za promociju civilnog društva (CPCD) u potpunosti podržao dežure u muzeju onako kako ih je osmislila Akcija. Američka ambasadorica Maureen Cormack (Morin Kormak) je čak izjavila da će američka ambasada preko fonda ambasadora koji finansira kulturno nasljeđe izdvojiti 1,1 milion KM za obnovu Zemaljskog muzeja, te da će Asocijacija muzeja u Washingtonu poslati u Zemaljski muzej svog stručnjaka kako bi radio sa zaposlenicima, kao i da je cilj da se pokuša naći modus kako bi muzej i sam mogao doprinositi, to jeste postati manje ovisan o budžetskim izdvajanjima.
Pa ipak, kako nam je saopštio izvor Biltena blizak Zemaljskom muzeju, nije sve išlo tako glatko. “Američka ambasada i USAID su također optuživali radnike Muzeja da nisu smjeli zatvoriti Muzej te da su trebali nastaviti raditi bez sredstava. Priča se posebno zaoštrila nakon što je rukovodstvo Muzeja, a poslije i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH odlučila da Sarajevska Hagada (jedna od najskupocjenijih knjiga na svijetu) ne može ići u Metropolitan. Unatoč tome, Akcija je odlučila potpuno okrenuti priču i ispričati priču tih istih radnika. To je značilo ići protiv dominantnog diskursa u javnosti, ali i diskursa i očekivanja donatora koji su općepoznati. Ovome u prilog ide i podatak da je američka ambasada jedna od rijetkih koja nije došla na dežuru u Muzeju, ali je bila prva da ga otvori. Oni naravno nisu bili zainteresirani za priču radnika niti su željeli da ona dominira cijelom akcijom, što je bio slučaj. Sami poziv na dežuru bio je zbog solidariziranja s njima. Mislim da se na tom primjeru jasno vidi ‘zainteresiranost’ za usmjeravanje projekata na stvarne probleme bh društva, posebice prava radnika ili borbe za javno dobro”, kaže naš izvor.
Cul de sac projektnog financiranja
I zaista, muzej je 15. septembra 2015. otvoren tako što su školarci iz Federacije BiH i Republike Srpske zajednički skinuli daske sa ulaznih vrata Muzeja, a za njima su u zgradu, simbolički, ušli predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić, ministar civilnih poslova Adil Osmanović i spomenuta ambasadorica SAD u BiH Maureen Cormack. Poruka je bila jasna: muzej bi i dalje bio zakovan daskama da međunarodni faktor nije pritisnuo institucije BiH na dogovor. A taj dogovor se sveo tek na privremeno rješenje, kojim bi se spriječila daljnja sramota, što znači da status uposlenika Muzeja još uvijek nije na adekvatan način riješen i samo je pitanje vremena kada će se pojaviti ponovo. “Ova institucija ne može biti komercijalna, bazične stvari treba riješiti iz budžeta. Ministre Osmanoviću, predajem svoju ostavku, i želim naglasiti da ne idem odmah sutra, ostat ću u tranzicijskom periodu da pomognem. Molim Boga da padne prašina zaborava na moje ime, jer mnogi su me optuživali za sve što sam radio”, podvukao je ponovo na otvaranju Muzeja, sada već bivši direktor Adnan Busuladžić.
Sve u svemu, Akcija se, ponešto, uspjela odmaknuti od standarda prema kojem se inače finansiraju politički NGO projekti u BiH. Međutim, iako je, za razliku od lijepih želja i nikakve prakse domaćih lijevih teoretičara, zaista pomogla radnicima Zemaljskog muzeja, teško da je prekinula potpuno nedemokratsku praksu samolegitimiranja NGO sektora kao predvodnika obespravljenih društvenih kategorija. Ma kako to izgledalo, čak ni spomenuti aktivizam se nije dogodio “odozdo”. Uz svo priznanje na uspješno vođenoj akciji, ono ima svoje predvodnike, učitelje, jednom riječju aktiviste kojima je posao da budu “aktivni” i, kako smatraju, kanaliziraju narodno nezadovoljstvo. Posao aktiviste, kao svojevrsnog NGO tribuna rijetko je ili nikako povezan sa konkretnim materijalnim interesom određene društvene kategorije.
Jasno, određeni aktivisti dobijaju novce za projekte promoviranja boljeg zakonodavstva, transparentnosti u vođenju javnih finansija, jačanja lokalne zajednice u smislu monitoringa izabranih predstavnika, spolne i rodne ravnopravnosti. Međutim, kada radionice, seminari, protesti, plenumi i druga poprišta aktivizma završe, običnim “neaktivnim” obespravljenim radnicima, prevarenim građanima, gejevima, lezbejkama, Romima ostaju njihovi problemi, a aktivistima, realno nemoćnima da im pomognu, njihovi redovni honorari i plate. U konkretnom slučaju, to mnogo više govori o inertnosti i bezidejnosti bilo kakve lijeve alternative, nego o istinski dobrim namjerama aktivista Akcije kojom su, realno, pomogli radnicima Zemaljskog muzeja BiH, ali nam, još jednom, što svjesno, što nesvjesno poslali poruku da smo osuđeni na status protektorata i povlačenja američkih diplomata za rukav.