Logika obećanja da će smanjiti emisiju stakleničkih plinova, umjesto kažnjavanja i sankcija za one zemlje koje to ne učine, a koja je pratila konferenciju o klimatskim promjenama u organizaciji Ujedinjenih naroda održanu u Parizu u decembru 2015. godine već nakon tri mjeseca pokazuje prve znakove promašene strategije. Naime, u sklopu priprema za sastanak ministara zemalja EU koji se treba održati u Bruxelessu 4. marta, iz Europske komisije procurio je dokument dan na uvid Reutersu i Guardianu, a u kojem stoji kako Europskoj uniji ne trebaju ambiciozniji planovi redukcije stakleničkih plinova u narednih 10 godina, i to usprkos tome što se prve revizije Pariškog dogovora o klimatskim promjenama očekuju već 2018.
Ovu odluku objašnjava se zahtjevima Poljske čija ekonomija ovisi o ugljenu, no to nije najveći problem s kojim se EU treba suočiti. Naime, prema puštenom dokumentu, od Europe se očekuje široka javna rasprava s ozbiljnim ishodima koja bi uključivala “temeljnu promjenu životnih stilova” sadašnjih generacija. Ovo je nužan korak, ako je Europa ozbiljna po pitanju rješavanja problema klimatskih promjena, smatra Komisija. Cilj promjena je zaustaviti globalno zatopljenje na 1.5 Celzijusa godišnje, no temperature su globalno promatrano, već narasle za jedan stupanj – u odnosu na predindustrijsko doba – a nepridržavanje već potpisanih dogovora vodi ka rastu temperatura od 3 Celzijusa u narednom periodu. Komisija očekuje od 28 članica da se obvežu na Pariški sporazum i ratificiraju ga u “najkraćem mogućem roku”.
Pariški dogovor trebao je, nadali su se aktivisti i stručnjaci, napokon dovesti do kraja ere fosilnih goriva i do smanjenja karbonskog otiska. Europa je obećala smanjiti emisije stakleničkih plinova za 40 posto do 2030. godine (s obzirom na emisije iz devedesetih godina). Da bi se negativne klimatske promjene zaista zaustavile, emisija stakleničkih plinova morala bi biti toliko smanjena da uzrokuje porast temperature ispod 1.5 celzijusa. No, osim balansiranja između interesa industrije, životnih stilova i ostalih zemalja, potrebna su ulaganja u nove tehnologije koje bi povećale efikasnost korištenja čistih oblika energije, a da bi one postojale, potpuno dokidanje mjera štednje i nova ulaganja u temeljna i primijenjena istraživanja nužan su pretkorak koji se može iskoristiti u širokoj javnoj raspravi o promjeni životnih stilova što, čini se, predstoji.