Nakon jučerašnjeg sastanka s grčkim premijerom Aleksisom Ciprasom, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk odaslao je poziv migrantima: “Ne dolazite u Europu […] To je uzaludno”. Oštra i dramatična poruka ipak je prije usmjerena europskoj javnosti nego izbjeglicama, osobito javnosti u srednjoeuropskim zemljama, uključujući one koje uopće nisu na izbjegličkoj “trasi”, poput Slovačke i Poljske. Te su zemlje, zajedno s Austrijom i Mađarskom, posljednjih mjeseci nositeljice zahtjeva za “zatvaranjem balkanskog koridora”, odnosno “zaustavljanjem izbjeglica”. U tu je svrhu više njih (prije svega Austrija) pokrenulo intenzivnu diplomatsku ofanzivu prema zemljama Balkana. Posljedice diplomatskog pritiska već su vidljive, iako nisu dovele do priželjkivanih rezultata.
Naime, unutarnjopolitički problemi prisilili su mnoge odredišne zemlje da najavljuju “zaoštravanje kriterija” radi usporavanja priljeva. To zaoštravanje uključuje prije svega sasvim arbitrarnu segregaciju izbjeglica na Balkanu i to na temelju nejasnih kriterija kojima bi se trebale odvojiti izbjeglice iz Afganistana, Sirije i Iraka od ostalih. Kriterij je upitan jer to nipošto nisu jedine zemlje iz kojih izbjeglice bježe od ratne prijetnje. No od kriterija još je spornija metoda kojom se to određuje: naime u više zemalja, uključujući Austriju, Sloveniju i Hrvatsku, porijeklo izbjeglica se ne određuje na temelju nikakvih čvrstih podataka, već na temelju ad hoc procjene policijskih prevoditelja koji, prema brojnim izvještajima, te svoje ovlasti odlučivanja o životu i smrti uvelike zloupotrebljavaju.
Iz šupljeg u prazno
Prevoditeljska segregacija uspjela je usporiti kretanje izbjeglica. No cijena za to usporavanje već je vidljiva u gomilanju izbjeglica u Grčkoj i to u brojevima koji ne samo da se ne mogu kontrolirati, već dovode i do neminovne teške humanitarne katastrofe. Riječ je u velikoj mjeri o reprizi događaja iz prošle godine nakon zatvaranja mađarsko-srbijanske granice, uz jednu značajnu razliku: oni koji su tada kritizirali Mađarsku sada potiču Makedoniju da radi upravo isto. Još gore, čini se da ništa nije naučeno iz tadašnjih događaja, prije svega činjenica da zatvaranje jedne rute ne zaustavlja kretanje izbjeglica koje, osobito nakon što su krenule na put, ionako nemaju izbora. Tako je svojevremeno zatvaranje mađarske granice izbjeglice usmjerilo prema Hrvatskoj, no “prevoditeljske” prakse hrvatske policije ponovno su aktivirale i rutu kroz Mađarsku.
Slično tome, zatvaranje granice u Makedoniji moglo bi aktivirati novu rutu kroz Albaniju i onda vjerojatno preko Jadrana (čime će se stvoriti još jedan opasan prijelaz preko mora), ali i obnoviti staru rutu preko Bugarske, koja je također (još ranije od Mađarske) nastojala svoju granicu zatvoriti žilet žicom. Dugoročno slaba efikasnost metoda “zaustavljanja” nije ni regionalne ni europske vlade potaknula na dublje promišljanje problema. Dapače, stvorila je atmosferu svojevrsne utrke u naoružanju protiv izbjeglica, paralelne gradnje ograda i uvođenja sve represivnijih nezakonitih metoda, koja je svojevrsnu kulminaciju doživjela raspravama o ponovnom uvođenju vojnog roka i militarizaciji zemlje zbog izbjeglica u Hrvatskoj i Bugarskoj.
Nikome pritom nije palo na pamet da podsjeti kako su sve spomenute zemlje potpisnice međunarodnih ugovora koji ih pravno obavezuju na zaštitu ratnih izbjeglica, dakle da pitanje zbrinjavanja nije podložno fluktuacijama rasističkog sentimenta u europskim državama, već stvar elementarnog poštovanja vlastitog pravnog poretka. Još manje su se “sigurnosni” histeričari sjetili da bi upotreba vojske protiv izbjeglica, prema istim tim pravnim poredcima, moglo predstavljati ratni zločin.