Prisustvo žena u visokoj politici ili njihov proboj na visoke upravljačke funkcije često se predstavljaju kao jedan od neospornih dokaza ravnopravnosti žena u određenom društvu. Pritom se zanemaruje cijeli niz faktora koji oblikuju društveni položaj žena, a čija promjena nije dostižna putem individualnih slučajeva vertikalne mobilnosti. Dovoljno se osvrnuti na nekoliko primjera, kako lokalnih tako i evropskih.
Kakvom nepažljivijem promatraču moglo bi se 8. marta 2016. godine vrlo lako učiniti da je pitanje rodne ravnopravnosti postalo gotovo pa izlišno, odnosno da je napokon zauvijek prešlo iz političke arene u bon-ton priručnike. Za dokaz svoje tvrdnje samo će podsjetiti na najmoćnije političke funkcije na globalnoj razini: Hillary Clinton je potencijalna buduća predsjednica SAD-a, Angela Merkel je kancelarka najmoćnije evropske države, dok se na čelu jedne od najutjecajnijih svjetskih organizacija, Međunarodnog monetarnog fonda, također nalazi žena, Christine Lagarde. Vjerojatno se ne bi pritom zanemario niti lokalni kontekst i činjenica da i Hrvatska ima predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović.
Nadalje, moglo bi se ustanoviti i da fundamentalni politički okvir u Evropi, onaj mjera štednje, također ima “ženski” štih. Naime, jedan od ključnih ideoloških manevara u prevođenju ekonomske krize u krizu javnog duga i državne rastrošnosti dogodio se u prosincu 2008. godine na kongresu CDU-a (Kršćansko-demokratske unije) u Stuttgartu. U svom govoru na kongresu Angela Merkel poslužila se lokalnom “ženskom” pameću: “Kad smo već ovdje u Stuttgartu, u Baden-Würtembergu, možemo pitati za mišljenje švapsku domaćicu. Ona bi nam odgovorila djelićem mudrosti koji je kratak koliko i točan: ‘dugoročno, ne može se živjeti iznad svojih mogućnosti’.”
Švapska domaćica i grčka radnica
Premda sličnih izjava koje potvrđuju raskorak između žena na istaknutim mjestima i njihovog utjecaja na ekonomske i političke dimenzije rodne (ne)ravnopravnosti možemo pronaći i kod Hillary Clinton i Christine Lagarde, nijedna nije toliko dalekosežna i ilustrativna u tom smislu kao Merkeličino pozivanje na “švapsku domaćicu”. Iako se osnovni ideološki trik sastoji u poistovjećivanju državnog i kućanskog proračuna, zanimljivo je ocrtati rodnu dimenziju njegova kruga u kontekstu krize eurozone. Dakle, imaginarna “švapska domaćica” svojom je trezvenošću, racionalnošću, štedljivošću i radišnošću nezanemarivo pridonijela rastu njemačke konkurentnosti u odnosu na, recimo, Grčku. Uslijed stagnacije plaće (osnovnog razloga njemačke konkurentnosti) njenog muža zaposlenog u nekoj njemačkoj izvoznoj kompaniji, na sebe je preuzela dodatne aspekte kućanskog rada koje bi eventualno veća plaća mogla pokriti, kao što je i ideološki suzbila eventualno sindikalno nezadovoljstvo muža pokazujući mu kako se i s ovolikom plaćom može sasvim ugodno živjeti ukoliko se trošenju pristupi racionalno i štedljivo. Što se događalo istovremeno s njenom imaginarnom grčkom “kolegicom”?
Pretpostavimo da je ona i zaposlena, npr. u školi kao učiteljica, ali da je, naravno, jednakim intenzitetom zaposlena i u kućanstvu. Osim što joj je plaća u zadnjih nekoliko godina pala za nekih 30%, muž joj je ostao bez posla tako da je standard pao puno više. Ne samo to, mnoge socijalne usluge poput vrtića ili zdravstva su ili eliminirane mjerama štednje ili su komercijalizirane, po naputcima iz Berlina. Također su i opterećeni kreditom za automobil proizvedenim upravo u kompaniji u kojoj radi muž racionalne “švapske domaćice” koji bi bez takvih kredita teško i dalje bio zaposlen, a “domaćica” imala priliku da bude racionalna. Nadalje, promjena “odnosa moći” u grčkoj obitelji s obzirom na to da je ona postala breadwinner, prilično je opterećujuća. Kako se nalazi u situaciji u kojoj ne može zadovoljavati svoju zamišljenu patrijarhalnu funkciju skrbništva nad obitelji, muž postaje sve “nervozniji” i učestalo ju emocionalno i psihički maltretira. (Iako je važno naglasiti da takva maltretiranja nisu ni pravilo ni “privilegija” siromašnijih muškaraca.)
Ovdje ukratko skicirani vrlo mogući scenarij poslužio je da ukaže na dubinu isprepletenosti različitih političkih razina, ideoloških procesa, ekonomske logike konkurencije i rodnih odnosa. Iako se nipošto ne smiju zanemariti dosezi učinjeni u zastupljenosti žena u visokoj politici, niti se inzistiranje na kvotama treba odbaciti kao samo formalno liberalno izjednačavanje bez realnih učinaka, bitno je ukazati na dubinu ekonomskih i političkih procesa koji utječu na reprodukciju rodne nejednakosti i koji nisu ni približno rješivi izborom žene na neku od važnijih političkih funkcija. Ako na nekoliko razina posredovanja možemo povući kompleksnu vezu između strukture monetarne unije i stvaranja jaza između centra i periferije s mogućim povećanim stupnjem zlostavljanja u prosječnoj grčkoj obitelji, onda bi i politički kriteriji mjerenja ravnopravnosti i emancipacije žena trebalo prilično nadmašivati jednostavnu aritmetiku.
Status Osmog marta
Okrenimo se na trenutak lokalnoj situaciji i političkim i ideološkim trendovima, da bi se na kraju vratili nekim strateškim političkim pitanjima. Što uopće predstavlja Osmi mart u javnom prostoru? Čini se da postoje dva dominantna načina obilježavanja. U visokoj politici i medijima na taj se dan nešto više obrati pažnja na statistiku, primjerice o zlostavljanju u obitelji, o broju zastupnica ili o rodnom jazu u plaćama. Eventualno se i dodatni prostor ustupi Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. Drugi način, bliži reklamnim agencijama i PR sektoru, Osmi mart tretira kao svojevrsni, kalendarski podešen, spin off Valentinova. Pa se nude i razni paket aranžmani i popusti za parove usredotočeni na “ženske” potrošačke navike. Cijela je priča retorički fokusirana na njene želje. Odnosno, radi se o posebnom danu u kojem bi muškarac trebao udovoljavati inače ekscesivnim i iracionalnim ženinim emocionalnim i potrošačkim željama. Barem na jedan dan i te želje imaju legitiman društveni status protkan priželjkivanim komercijalnim utrškom. Manje-više, seksistička patologizacija žene u reklamne svrhe.
Zanimljive su i reakcije na pokušaje politizacije samog Osmog marta ili ukazivanje na današnju ispražnjenost sadržaja. Kao politički najindikativnija može se uzeti ona koja diskreditira status Osmog marta u Jugoslaviji kako bi odrekla bilo kakvu političku relevantnost pitanju rodne ravnopravnosti danas. Radi se pritom o uobičajenoj taktici ovdašnje desnice, kako nacionalističke tako i liberalne. Trik se sastoji u tome da se uočeni i postojeći raskorak između proklamiranih socijalitičkih politika u bivšoj državi i njihovih konkretnih provedbi uzima kao dokaz za: a) licemjernost i hipokriziju lijevih i progresivnih aktera b) utopijsku, a često i distopijsku narav bilo kakvih egalitarnih politika. Pa se tako za slučaj Osmog marta kaže: ma bila je to samo izlika za sindikalne izlete i poklanjanje cvijeća. Iako se ne može osporiti često samo ornamentalna funkcija tog praznika (ali koje bi druge funkcije sami praznici i mogli imati), bez obzira na iznevjerena očekivanja jugoslavenske politike spram rodne ravnopravnosti, čitav niz nezanemarivih dosega po pitanju rodne ravnopravnosti, od emancipacije u Narodnooslobodilačkoj borbi preko razvijanja sustava socijalne zaštite, neosporiv je, pogotovo ako za kriterij uzmemo položaj žena u Kraljevini Jugoslaviji, a ne ahistorijske liberalne kriterije, slijepe na klasnu nejednakost. Politički trend diskreditacije svega “totalitarnog” u Hrvatskoj dovodi nas i do predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
Za ilustraciju predsjedničinog odnosa spram vlastitog spola možemo uzeti dva primjera: nacionalni i klasni. Premda predsjednica često pokušava svoje skromne ovlasti proširiti do krajnjih granica ili barem ih rastegnuti toliko da ju dovedu u fokus javnosti i samim time daju dodatnu snagu njenim riječima, funkcija koju zauzima prilično ju limitira u postizanju nekih relevantnijih učinaka. No zapravo, isključivo oslanjanje na medijsku prisutnost i PR taktike dovodi ju u prednost spram onih koji misle da imaju utjecajnije funkcije, a opet sve što im preostaje i na čemu grade politiku jest tzv. imidž, sebe, nacije ili poslovne klime.
Nacionalno i klasno prije rodnog
Prvi primjer je predsjedničin odgovor na pismo Milorada Pupovca o porastu netrpeljivosti prema srpskoj nacionalnoj manjini u kojem ju je pozvao na odgovornost i prikladnu reakciju. Kako bi legitimirala svoj odgovor predsjednica je u uvodu napomenula kako razumije poziciju iz koje Pupovac govori jer je i sama u svojoj karijeri doživjela brojne diskriminacije i neugodnosti zbog toga što je žena. To je sigurno točno, a i vidljivo i danas, čak i u komentarima liberalnih kritičara trenutne vlasti. No, sama legitimacija bila je u funkciji političke delegitimacije srpske manjine. Služeći se “argumentacijskim manevrom” branitelja silovanja predsjednica je poručila hrvatskim Srbima da su si sami krivi jer – provociraju. Dakle, ne samo da je svoje iskustvo rodne diskriminacije iskoristila kao sredstvo za poticanje nacionalne diskriminacije već je u cijelu priču ubacila “argument” najčešće upotrebljavan u kontekstu silovanja. Činjenica da je nacionalnu pripadnost nadredila rodnoj dovoljno govori o neposrednom pozitivnom utjecaju dolaska žena na pozicije u visokoj politici. Pored nacionalnog, spomenimo i klasni primjer.
Predsjednica je prije nekih mjesec i pol udruzi Kamensko, koju čini minorni broj od ukupnog broja žena zaposlenih u toj propaloj tvornici, poklonila industrijsku peglu i pritom ih pohvalila za poduzetnički duh. Tako se nadovezala na korištenje bivših radnica Kamenskog u političko-reklamne svrhe, na tragu poklona koje su prije donosili Ivo Josipović i Milan Bandić. Predsjednica je također prikladno pozirala za nekoliko selfieja, kako to već i radi na svojim PR druženjima s “narodom”. Dakle, ne samo što je bila članica stranke koja je uvela i sustavno provodila politike koje su uništavale ovakve tvornice i što se ničim nije ogradila od takvih politika niti je dovela u pitanje rodnu distribuciju njihovih posljedica, predsjednica je cinično fingirala “rodnu solidarnost” kako bi stekla PR poene neophodne za sudjelovanje u daljnjim doprinosima politici odgovornoj za deindustrijalizaciju i osiromašenje.
S druge strane, sastav nove hrvatske vlade prilično kaska po pitanju rodne ravnopravnosti. Iznimno mali broj ministrica potpredsjednik vlade Tomislav Karamarko opravdao je “viškom emancipacije”: toliko su rodno ravnopravni da su inzistirali samo na stručnosti, tako da se mogao dogoditi i sasvim drukčiji omjer, ali eto slučajno nije. Pa i u takvom sastavu vlade mogu se pronaći primjeri na tragu gore navedenih. Tako je u intervjuu prošli vikend ministrica socijalne politike i mladih Bernardica Juretić najavila promjene u socijalnoj politici. Iako se radi o prilično apstraktnim naznakama, odlučnija promjena političkog kursa više je nego jasna.
Ministrica je naglasila da će se u njenom mandatu promijeniti funkcija socijalne pomoći. Naime, više se neće raditi na saniranju posljedica, već na njihovoj prevenciji. Drugim riječima, socijalna politika neće više putem redistribucije pokušavati ublažiti nepovoljne učinke tržišnih oscilacija, već će nekim tipom subvencija poticati socijalno ugrožene da se sami održe na tom tržištu. Također, najavila je da će se njen resor sve više orijentirati prema europskim projektima umjesto da se oslanja isključivo na državni proračun. Prevedeno, umjesto neuvjetovane skrbi za socijalno ugrožene, njihova situacija će ovisiti o projektnim uspjesima i tako im samo priskrbiti još jedan sloj životne neizvjesnosti. Budući da su promjenama kursa socijalne politike izloženije žene, od većeg rizika siromaštva do skrbi za nemoćne i djecu, najave ministrice poprilično su rodno slijepe. Postavljanje žene na čelo “ženskog” ministarstva neće ni približno pozitivno utjecati na “stanje na terenu”. Čini se da možemo očekivati sasvim suprotne učinke..
Povezanost političke i ekonomske diskriminacije
Iako je zastupljenost žena u politici iznimno vrijedan i nezanemariv doprinos smanjivanju rodne neravnopravnosti, posljedice tih kadrovskih napredovanja na položaj žena daleko su od automatskih, a u mnogim slučajevima su i negativne, često baš legitimirane činjenicom da ih provodi žena. Politička povijest Osmog marta bi nas trebala podsjetiti na to koliko je borbe još pred nama i koliko su duboko rodne neravnopravnosti upisane u svakodnevni život i u reprodukciju kapitalističkih društvenih odnosa. Iako nezaobilazna mjera, doseg sistema kvota, osim što je klasno slijep, vidljiv je već na sastancima ili neformalnim druženjima, čak i među progresivnijim društvenim skupinama. Dovoljno je da registrirate distribuciju pažnje kad se u širem društvu pređe s neke “svakodnevne” teme na recimo monetarnu politiku. Gotovo “instinktivno” muškarci postanu jedini govornici, a čak je i njihov pogled u iščekivanju odgovora ili doprinosa usmjeren gotovo isključivo prema drugim muškarcima u društvu.
Također, progresivne promjene u političkoj zastupljenosti žena nemoguće je ostvariti ukoliko u obzir ne uzmemo i učinke koje obavljanje kućanskog rada i preuzimanje nesagledivo većeg tereta društvene reprodukcije imaju na političku aktivaciju žena. Vrlo jednostavno, njihovi vremenski resursi prilično su oskudniji. Odnosno, izraženija ženska aktivacija u politici u izravnoj je vezi s njihovom ekonomskom potlačenošću. Upravo je to nezaobilazna ulazna točka bilo kakvog lijevog političkog angažmana po pitanju rodne ravnopravnosti. I to takvog da svojim načinom funkcioniranja i formiranja programa politički eliminira konjukciju: ljevica i feminizam. I da otkloni bilo kakvu raspravu o “prioritetima”: klasno ili rodno, što je važnije? Već sama bolno banalna činjenica da žene čine polovicu stanovništva čini to pitanje izlišnim i politički opasnim. To je osnovna lekcija koju ljevici pruža politička povijest Osmog marta.