Nakon dužeg niza godina demoniziranja znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj portretiranih kao sebičan uhljebnički sektor koji ničim ne doprinosi društvu radi čega mu treba maksimalno srezati sredstva, ova se logika napokon, čini se, mijenja. Mjere štednje provođene su toliko brutalno da se Hrvatska trenutno nalazi pri dnu popisa EU zemalja po količini izdvajanja za znanost i obrazovanje zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, dok se uspoređujući ova sredstva sa onima koja ulaže mnogo manja Slovenija može samo posramiti.
Kako bi se proveli ključni reformski zahvati, sektor je primarno trebalo oslabiti do razine na kojoj je preslab da se obrani, kako bi ga se tako slabog predefiniralo, čime bi se omogućile promjene čiji temeljni cilj nikad zaista nije bio postići maksimalno ostvarenje intelektualnih potencijala građana i ta ostvarenja iskoristiti za opći napredak društva. Govorilo se doduše godinama o kvaliteti, o učinkovitosti, o završnosti, o klijentima, uslugama, o održivosti itd… No svaki ovaj ideologem u sebi sadrži brojčanu oznaku mjerljivu iz godine u godinu koja je rasla ili padala, no usprkos samohvalama pojedinih rektora i ministara društveni pomaci ovih reformi nisu postojali. Taktika napada na sektor sastojala se od diskvalifikacije grešnih pojedinaca poopćavajući njihove greške disfunkcionalnost cijelog sustava. Dužnosnici su bili imenovani na temelju platformi koje su zagovarale komercijalizacijsko-privatizacijske reforme, a svaki otpor kažnjavao se smanjivanjem financija ili zabranom zapošljavanja, neovisno o posljedicama koje to ima na doprinose u društvu. Ekonomska kriza i mjere štednje kao temeljna strategija zaustavljanja iste, samo su doprinijeli odavno započetom trendu uništavanja javnog znanstveno obrazovnog sektora.
U periodu od početka krize 2008. pa u narednih 6 godina hrvatski BDP smanjio se za 12,5 posto, a u okviru toga, ukupni iznos javnog financiranja visokog obrazovanja smanjio se za 5 – 10 posto. U relativnim brojkama, “izdvajanja” 2008. većeg BDP-a za znanost obrazovanje iznosila su oko 1,4 – 1,5 posto, a deklarativni bolonjski cilj bio je 2 posto koliko je iznosio EU prosjek. Nekoliko godina kasnije, 2014. u smanjenom BDP-u izdvajanja su iznosila 0,74 posto BDP-a što zapravo znači da je sredstava bilo dovoljno tek za održavanje hladnog pogona, dok nikakva razvojna strategija nije bila moguća.
Manjkavosti projektnog financiranja
Manjkove javnog financiranja “rješava” EU strukturnim fondovima. Ono što se čini kao rješenje za pad javnih “izdvajanja za znanost” zapravo je potpuna promjena paradigme: na strukturne fondove mogu se prijaviti i privatne firme koje se bave famoznim “R&D” – odnosno razvojem i istraživanjem. “Europska komisija pokrenula je 2014. postupak za zaustavljanje pretjeranog državnog deficita Hrvatske vršeći pritisak na Hrvatsku da smanji deficit i poveća učinkovitost javne potrošnje. U kontekstu tih programa proračunske štednje, europski strukturni fondovi čine velik udio ulaganja Hrvatske u obrazovanje. Hrvatska će dobiti financijsku pomoć EU-a za potporu obrazovnoj reformi u razdoblju 2014. – 2020. od otprilike 450 milijuna EUR iz Europskog socijalnog fonda i 270 milijuna EUR iz Europskog fonda za regionalni razvoj. To se može usporediti s općim rashodima Hrvatske za obrazovanje 2011. koji su iznosili otprilike 2,7 milijardi EUR” stoji u EU publikaciji koja monitorira obrazovni sektor u HR.
No, financiranje putem EU projekata ima svoje dubinske mane radi kojih ne može biti adekvatna kompenzacija javnom ulaganju. Uvjeti potrošnje projektnih sredstava često su takvi da primjerice nije moguće isplatiti honorare znanstvenicima za njihov rad, čime se ovaj prestižni intelektualni posao kategorizira kao intelektualna privilegija i ovako privilegiranih pojedinaca. Ujedno, opće je mjesto kako se istraživanja u znanosti dijele na dva temeljna tipa: temeljna i primijenjena. Temeljna istraživanja su jako skupa, izrazito dugoročna, u početku nemaju tržišnu primjenu i zahtijevaju ogromnu infrastrukturu. Primjer ovakvih istraživanja su apstraktni eksperimenti u međunarodnom institutu CERN, lociranom u Švicarskoj, brojna istraživanja za lijekove (npr. protiv različitih oblika raka), traženje novih kvalitetnijih i otpornijih materijala, istraživanja rađena sa matičnim stanicama itd… Ova su istraživanja toliko skupa i ne garantiraju nikakvu profit radi čega se u pravilu financiraju javnim sredstvima i na javnim institucijama (čak i kad se provode na privatnim institucijama mahom su javno financirana). Nasuprot njima stoje primijenjena istraživanja koja su kratkoročna, temeljena na već potvrđenim rezultatima temeljnih istraživanja, tržišno isplativa i mogu garantirati profit. Natječaji i fondovi EU ne nude financijsku i vremensku stabilnost potrebnu za provedbu temeljnih istraživanja, već su tako ustrojeni da omogućavaju mahom financiranje primijenjenih istraživanja. Tako se konceptualno polje koje pokriva razliku između temeljnih i primijenjenih istraživanja prevedeno u ekonomski novogovor važnim dijelom poklapa s razlikom u terminologiji “izdvajanja za znanost” naspram “ulaganja u R&D” i razlikom između ulaganja u temeljna i primijenjena istraživanja.
Politički zaokreti
Ulaskom u EU promijenjeni su statistički obrasci, no oni kriju znatno supstancijalnije promjene. Tako kad se kaže da je “udio hrvatskog izdvajanja za istraživanje i razvoj (R&D) u BDP-u 2014. iznosio svega 0,79 posto” nije transparentna raspodjela tih sredstava i nikako ne garantira da će društvo imati koristi od ulaganja u R&D. Dakako, može se tvrditi da i privatni sektor provodi istraživanja koja rezultiraju općim koristima za društvo. No, ako se kao primjer uzmu Sjedinjene Američke Države, gdje je proces potpunog izjednačavanja ulaganja u znanost i obrazovanje u javnom i privatnom sektoru dovršen, može se primijetiti da veći broj patenata drže javna sveučilišta nego privatna, usprkos Ivy League fakultetima poput Harvarda i Stanforda koji kotiraju kao najkvalitetniji na svijetu.
Problem s javnim financiranjem znanosti i obrazovanja nije samo pitanje količine izdvojenih sredstava već je i pitanje strategije njihove raspodjele. Naravno da je u ovom slučaju više bolje, no kvalitativni aspekt ne smije ostati zanemaren.
Isto tako, potpuna implementacija ove paradigme može objasniti i politički zaokret primjerice Domoljubne koalicije koja nakon što je dvadeset godina predano radila na komercijalizaciji obrazovanja i rezanju javnih izdvajanja odjednom odgovara MOST-u potvrdno na sve njihove prijedloge o povećanju ulaganja u znanost i obrazovanje. Ulaganja su dakako dobrodošla, nije nevažno kako se i na što ova sredstva troše.