U gotovo redovitom ritmu liste čekanja na bolničke usluge u Hrvatskoj iskrsavaju kao važan politički problem. Vladajući već desetak godina smišljaju različite programe u svrhu njihova smanjivanja, ali s vrlo mizernim učinkom. Umjesto obuhvatne konsolidacije javnog zdravstvenog sustava, parcijalni pokušaji rješenja problema postali su sredstvo obračuna najvećih stranaka. Glavni dobitnici u cijeloj priči su privatne poliklinike i ordinacije u kojima su građani prisiljeni potražiti potrebnu uslugu i skupo je platiti.
Nedavne najave o ukidanju “Programa Plus” i “Programa 72 sata” novog ministra zdravlja Darka Nakića izazvale su mnogo negodovanja u javnosti. Oba ova programa trebala su smanjiti liste čekanja na bolničke preglede, ali prema tumačenju novog ministra nisu bili tako uspješni kako ih se predstavljalo.
Liste čekanja u bolnicama posljednje su desetljeće vrlo aktualna politička tema u hrvatskom javnom prostoru, a problem je institucionalno prepoznat 2006. godine u Nacionalnoj strategiji razvitka zdravstva 2006-2011. U Strategiji se planirala pokrenuti inicijativa za smanjivanje dužih liste čekanja u bolnicama, ali prihvatljivo rješenje nije se pronašlo do danas. Problem svako malo eskalira u javnosti, pri čemu političkim akterima često služi u svrhe međusobnog obračuna. U međuvremenu su liste čekanja postale simbol neefikasnosti bolničkih usluga, naravno javnih, ne privatnih.
Kratka povijest propalih programa
U cilju rješavanja listi čekanja ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi je u listopadu 2008. osnovalo Ured za nacionalnu listu čekanja. Cilj ovog projekta bio je do kraja 2009. godine smanjiti liste čekanja, a u bolnicama se počeo stimulirati smjenski rad radi povećanja učinkovitosti te se radilo na osnivanju centralnih jedinica za naručivanje pacijenata u svim bolnicama. Ovaj projekt je, prema nadležnom ministarstvu, u tri i pol mjeseca smanjio liste čekanja za 30 do 50 posto, ovisno o kojoj je bolničkoj ustanovi riječ.
Problem listi čekanja ponovo se aktualizirao 2012. godine kada su ministarstvo zdravlja i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) predstavili zajednički pilot projekt e-Liste čekanje i e-Naručivanje. Cilj projekta bio je učiniti liste čekanja u svim zdravstvenim ustanovama transparentnima i ažurnima te usporedivima u različitim ustanovama, regijama i prema medicinskim zahvatima. Potom je u 2013. došlo je do štrajka liječnika što je produljilo liste čekanja za 20 do 30 posto u nekim bolnicama. Ubrzo nakon štrajka problem čekanja se privremeno činio donekle riješenim, ali je ponovo iskrsnuo u 2015. godini.
U veljači 2015. tadašnji ministar zdravlja Siniša Varga uveo je na početku spomenuti “Program Plus” – program skraćivanja najduljih lista čekanja na preglede, dijagnostičke i terapijske postupke. Ovaj program trebao je skratiti medicinske procedure na koje pacijenti najduže čekaju tako što su ih bolnice počele obavljati u dodatnim terminima srijedom poslijepodne i subotom. Krajem srpnja iste godine, u okviru “Programa plus”, prema izvještaju Ministarstva zdravlja, broj obrađenih pacijenata premašio je brojku od 100.000. Uz ovaj projekt išla je i najava od strane HZZO-a kako će se nakon šest mjeseci vidjeti koja je bolnica više, a koja manje učinkovita.
Verbalne akrobacije u traženju rješenja
Bolnice koje su bile učinkovitije uzet će dio prihoda bolnicama sa slabijim učinkom. Dakle, bolnice će financijska sredstva za rad dobivati ovisno o učinku, a ne po potrebi, i pri tome biti jedna drugoj nesmiljena konkurencija. Najavljena je bila i reorganizacija rada u bolnicama sa ciljem da rad liječnika bude učinkovitiji i na taj način doprinese smanjenju listi čekanja, ali liječnici su se žalili da ih o tome nitko nije obavijestio niti kontaktirao. Nadležno ministarstvo nije ponudilo sustavno rješenje, već je situaciju pokušalo riješiti tržišnim mehanizmima kojima se javne bolnice jako teško mogu prilagoditi.
U rujnu 2015. provedena je još jedna akcija. U sedam bolnica organizirani su “Dani otvorenih vrata bolnica”. Bolnice, kao ustanove u kojima se spašavaju ljudski životi, na ovaj način našle su se u istoj poziciji kao primjerice kulturne i javne ustanove koje tijekom sličnih akcija predstavljaju svoje djelovanje širem građanstvu, primjerice Noć muzeja, Noć kazališta, Dani otvorenih vrata udruga, Dani otvorenih vrata Hrvatskog sabora itd. Ni ova akcija nije polučila predviđene rezultate, to jest liste čekanja nisu smanjene, a bolnice su dovedene u dodatnu konfuziju.
Posljednji program koji je uslijedio bio je “Programa 72 sata” za oboljele od malignih bolesti koji je početkom 2016. godine novi ministar zdravlja Nakić ukinuo, zajedno sa “Programom Plus”, s pomalo nemuštim objašnjenjem. Reakcije na ukidanje ovog programa bile su brojne i dvojake, jedni su ga podržali, a drugi kritizirali. Potrebno je spomenuti kako je prije završetka mandata tadašnji ministar Siniša Varga liste čekanja preimenovao u liste narudžbi. Ali ni verbalne akrobacije nisu riješile dugogodišnji problem.
Međusobno okrivljavanje liječnika i pacijenata
Problem listi čekanja i njegovo rješavanje ukazao je i na druge (negativne) pojave u zdravstvenom sustavu koje ne treba zanemariti. Primjerice, učestalilo međusobno okrivljavanje pacijenata i liječnika ili liječnika između sebe. Neki liječnici smatraju da su za duge liste čekanja krivi neodgovorni pacijenti jer se na pretragama na koje su naručeni ne pojavljuje njih 20 posto, iako se za mnoge od njih na red čeka mjesecima. A ako i dođu na pregled, onda veliki dio ne dođe po nalaze. Dio struke smatra kako su krivi i liječnici koji upućuju pacijente na preglede koji im nisu potrebni. Naime mnogi specijalisti ne poštuju jasne kliničke algoritme nego samo pišu uputnice i iniciraju nepotrebne preglede.
S druge strane, na sličnom tragu, ministarstvo zdravlja i HZZO rješenje ovih problema listi čekanja vide u stvaranju natjecateljskog okruženja i tretiranju liječnika kao uspješnih menadžera. Tako je ministarstvo zdravlja odlučilo nagraditi liječnike koji su zajedno sa svojim timovima zaradili najveće iznose za bolničke proračune zbog čega će od svojih bolničkih ustanova na dar dobiti stručno usavršavanje vrijedno 10.000 kuna. Iako bi stručno usavršavanje liječnika trebalo biti uobičajeni postupak u zdravstvenom sustavu, a ne vrsta nagrade za koju se treba izboriti.
Kratki pregled povijesti lista čekanja u Hrvatskoj ukazao je brojne nelogičnosti i probleme, pri čemu se kontinuirano ističu slabosti javnog sustava naspram privatnog. Javnim bolnicama se učestalo smanjuju sredstva za rad, a kad ne postižu predviđene rezultate, proglašava ih se neefikasnima, a istovremeno se ističu benefiti privatnih zdravstvenih ustanova, bez da se u jednadžbu ubaci pitanje financijske dostupnosti usluga i činjenica da liste čekanja u javnim bolnicama stvaraju potražnju za usluge kod privatnika. Nepronalaženjem adekvatnog rješenja ili pronalaženjem polovičnih rješenja, problem se samo produbljuje i prolongira.
Međunarodni problem
Liste čekanja nisu problem samo u Hrvatskoj, ovaj problem postoji u brojnim zemljama, primjerice u Finskoj, Švedskoj, Irskoj, Španjolskoj, Kanadi, Novom Zelandu itd. Ova tema postaje prisutnija u javnom i medijskom prostoru od 2008. godine, paralelno s izbijanjem ekonomske krize i posljedičnim smanjivanjem priljeva novčanih sredstva u javne sustave općenito. Liste čekanja postale su veliki problem za javno zdravstvo, a time i veliki politički problem.
Studija Waiting time Policies in the Health Sector: What Works? iz 2013. godine bavi se problematikom čekanja na medicinske zahvate u 23 zemlje članice OECD-a te se podaci uspoređuju. Zemlje vrijeme čekanja mjere različito: prema zakazanom terminu pregledu, postavljenoj dijagnozi, tretmanu kod liječnika specijalista, itd., a vrijeme čekanja mjeri se na nacionalnoj ili lokalnoj razini. Nema jedinstvene metode po kojoj bi se vrijeme čekanja mjerilo, a u svim zemljama nude se i traže različita rješenja, ali problem se čini nerješivim u postavljenom političko-ekonomskom okviru.
O vremenu i listama čekanja postoji bogata literatura koja se bavi ovim problemom od 2000-tih. Primjerice OECD je radio prva istraživanja o ovom fenomenu od 2001-2004. te kontinuirano prati situaciju. Istraživanje je pokazalo kako su u zemljama koje imaju većinom državno zdravstveno osiguranje, liste čekanja veće. U zemljama koje imaju veći izbor privatnih zdravstvenih osiguravatelja liste čekanja su manje. Naravno, iz toga ne slijedi neminovan zaključak o nužnosti privatizacije zdravstvenog sustava. Treba uzeti u obzir i druge faktore za takvu situaciju; posebice društveno-ekonomsku situaciju u kojoj se pojedina zemlja nalazi.
Raspon neprihvatljivih rješenja
S obzirom na to da je posljednje desetljeće vrijeme čekanja na neki medicinski zahvat ili pregled postalo politički alat za međusobne obračune stranka, ali i legitimacijski instrument za privatizaciju zdravstva, na političkoj razini najčešće se nudi nekoliko mogućih rješenja. Jedno rješenje je da se građanima ponude usluge privatnog zdravstvenog osiguranja kako bi manje čekali i bili brže i bolje usluženi, a drugo rješenje je “natjerati” javne zdravstvene ustanove i medicinske profesionalce da budu učinkovitiji, a ako to ne uspiju u zadanim uvjetima da ih se primjereno kazni, primjerice smanjenim bolničkim proračunom.
Drugo rješenje poznato je i pod nazivom “targets and terror” te, iako može biti učinkovito, vrlo je nepopularno među zdravstvenim radnicima i teško ga je održavati dulje vrijeme. Treće rješenje koje se nudi je povremeno povećanje financijskih sredstava bolnicama, ali i to je neuspješno u smanjenju lista čekanja. Četvrto rješenje nudi niz aktivnosti poput kratkoročnih financijskih injekcija, jačanju lokalnih kapaciteta te određivanje prioriteta, to jest limitiranje usluga na koje oboljeli imaju pravo što u konačnici predstavlja etički problem.
Sva ponuđena rješenja ne rješavaju problem na razini javnog sustava, već usmjeravaju zdravstveni sustav prema tržišnim vrijednostima i privatizaciji, pri čemu je građanima zdravstvena zaštita sve manje dostupna. Drugim riječima, tko ima mogućnosti liječit će se privatno, a tko nema mogućnosti osuđen je na čekanje.