Možda i najkontroverzniju stavku prijedloga novog hrvatskog proračuna predstavlja smanjenje sredstava za subvencioniranje učeničkog prijevoza. U javnosti je odluka konsenzualno odbačena kao potpuno neprihvatljiva, a sličan su stav iskazale i političke stranke, uključujući i one vladajuće koje su proračun i predložile. Tako je MOST najavio da će glasati protiv proračuna ako se ne “pronađe” novac za subvencije, a u HDZ-u su promptno odustali od ove “reforme”. Resorni ministar Šustar je najavio da će do kraja ove školske godine subvencije ostati iste, a da će se njihova logika mijenjati od iduće godine, nakon što se analizira je li novac “racionalno trošen”.
Kao vjerojatno rješenje najavili su zaobilaznu kombinaciju racionalnosti i socijalne pravde: uvest će se imovinski cenzus. Tako bi učenici iz dobrostojećih obitelji bili izuzeti iz sustava subvencioniranja, dok bi se sredstva transferirala socijalno ugroženijima. Kao i uvijek, takvi proplamsaji klasne optike u pojedinim mjerama zanemaruju ili smatraju politički nedostojnim širi društveni kontekst. Osim što i u sadašnjem sustavu postoji socijalni kriterij, iako vrlo ograničenog dosega, pa se tako za 1.400 đaka od njih ukupno 72.800 državnim subvencijama pokriva cjelokupni trošak prijevoza, a ne 75% kao ostalima, sama struktura tog troška je neispitana. Pa tako u današnjem članku u Jutarnjem listu doznajemo da je cijena prijevoza prilično rasla posljednih godina bez ikakvog opravdanja.
Tu se radilo o prilično jednostavnoj računici za autoprijevoznike: država pokriva većinu cijene, u nekim slučajevima dodatno je uključena i lokalna samouprava, dakle, možemo postepeno dizati cijenu ne obazirući se na ikakve tržišne pritiske, bilo u vidu konkurencije bilo u nedostatku potražnje. I tako zapravo dolazimo do ishodišta problema, a tiče se privatizacije autoprijevoznika. Država se odlučila ispustiti iz svojih ruku autoprijevoznička poduzeća zbog navodnog rasta efikasnosti koju privatni vlasnici pružaju. Ono što se dogodilo jest upravo suprotno: rast državnih troškova. Ako iskoračimo iz jednostavne ekonomske bilance vrlo lako možemo uvidjeti šire porazne ishode tog poteza. Zbog neisplativosti su privatni prijevoznici ukinuli cijeli niz linija koje su povezivale ruralne i ekonomski zaostalije krajeve s regionalnim središtima. Time je dodatno zacementirana očita putanja nejednakog regionalnog razvoja u Hrvatskoj. Zato bi “domoljubna” vlada trebala svoju socijalnu osjetljivost brusiti na progresivnijoj poreznoj politici i redistribuciji, a ne na sitnim računicama imovinskog cenzusa. No, čini se da su takve reforme daleko van političkog vidokruga vladajućih, ali i opozicije.