U posljednjim tjednima u kojima su u izbjeglički kamp u Dobovi kontinuirano dolazili vlakovi koji su iz Slavonskog Broda prevozili izbjeglice više sam puta svjedočila situacijama u kojima je po nekoliko desetaka ljudi izdvajano iz skupine i odvajano u zasebni, ograđeni dio jednog od šatora, u kojem su bez ikakvih objašnjenja i pravnih savjeta ostavljani da čekaju deportaciju u Hrvatsku. Praksa vraćanja ljudi, koja je postojala već mjesecima, u tim je tjednima intenzivirana i sve je više odavala kako je riječ o gotovo nasumičnom odabiru ljudi kojima je onemogućen daljnji put prema Austriji i Njemačkoj. Od 24. veljače 2016. godine iz svih procesa koji su prethodili trenutku registracije (boravka u šatoru broj 1 u kojem su ljudi bili podijeljeni prema državama iz kojih dolaze, a što je ujedno utjecalo i na redoslijed kojim će proći registraciju, razgovora s izbjeglicama, pa i asistiranja policiji u pregledu dokumenata) sasvim su isključeni prevoditelji UNHCR-a, koji su mjesecima radili u kampu. U čitavom su procesu registracije od tada sudjelovali isključivo prevoditelji koji su direktno odgovorni slovenskoj policiji. U dijelove šatora u kojem se odvijala sama registracija (uzimanje otisaka prstiju, fotografiranje i izdavanje dokumenata), u koje sam u ranijim razdobljima mogla ulaziti ukoliko bih pomagala obiteljima s malom djecom ili ljudima s invalidskim kolicima, volonterima je bio zabranjen ulazak (čak i kad sam jednom prigodom pomagala majci sa svega deset dana starim djetetom, dozvoljeno mi je da joj dijete pridržim samo u dijelu šatora u kojem je policija pretresala njezine stvari, ali ne i u dijelu u kojem se odvijala registracija).
Nekoliko sam puta prisustvovala situacijama u kojima su ljudi (muškarci, žene s malodobnom djecom i obitelji s djecom) odvojeni kako bi bili vraćeni u Hrvatsku premda su imali valjane dokumente, gotovo nasumično (jednom je prilikom bila riječ o ženi s djecom koja je pored toga što je izjavila da bježi od rata i želi zatražiti azil u Njemačkoj, spomenula kako bi voljela da se njezina djeca tamo školuju). Tijekom registracije, koja je znala potrajati i do šest sati (tijekom kojih oni koji nisu prošli registraciju nisu mogli dobiti nikakvu hranu), u prvim bi satima za vraćanje bio izdvojen manji broj ljudi, a u posljednjih sat vremena nerijetko i više od polovice konačnog broja vraćenih. Teško je bilo oteti se dojmu da je riječ o nekoj vrsti “popunjavanja kvote” za taj dan. Bez obzira na molbe, policija nije dopuštala da se izdvojenim obiteljima i pojedincima približe volonteri i/ili prevoditelji koji bi mogli objasniti što se događa. Najčešće bi zaista shvatili da im je onemogućen daljnji put, tek kad bi vidjeli kako ostali ljudi iz šatora pored njihovog ulaze u autobuse koji ih odvoze dalje. Kad sam na samom kraju veljače posljednji put bila u kampu, ulaz u dio šatora u kojem su se nalazili vraćeni ljudi čuvalo je čak troje policajaca. U šatoru se tada nalazila trideset i jedna osoba. Naredba policije bila je da se ulazu u šator i ljudima u njemu ne smije približavati nitko osim policije. Neki od tih ljudi, vraćenih u Hrvatsku bez objašnjenja, bez mogućnosti da u ključnom trenutku zatraže azil i bez ikakve pomoći pravnih stručnjaka, bez sumnje se već više od tri tjedna u istim takvim uvjetima nalaze u zatvorenim dijelovima kampa u Slavonskom Brodu.
Citirani tekst volonterke sa slovensko-hrvatske granice tek je jedno od svjedočanstava zabilježenih u Izvješću o sustavnom kršenju ljudskih prava u zatvorenim dijelovima Zimskog prihvatno-tranzitnog centra u Slavonskom Brodu, od strane hrvatskih vlasti koje su, po metodologiji sukladnoj sličnim izvještajima iz drugih zemalja izradile Inicijative Dobrodošli i Are You Serious? (AYS). Iz iskaza koje su inicijative prikupile, jasno je da su u Hrvatskoj kao i u Sloveniji ljudi zaustavljeni na temelju sljedećih razloga: izgleda (boja kože, kose i očiju), zemlje, regije ili grada iz kojeg dolaze, tranzitne zemlje i duljine boravka u njoj, krajnjeg odredišta odnosno zemlje u kojoj su željeli zatražiti azil, pojedinačnih i kolektivnih povoda zbog kojih su bili primorani napustiti zemlju iz koje dolaze, jezika, dijalekta ili naglaska kojim govore, insinuacija oko (ne)pripadanja pojedinoj političkoj opciji u zemlji iz koje dolaze, ako su tijekom ispitivanja osobe izjavile da osim što bježe od rata namjeravaju pronaći posao ili se školovati u zemlji u kojoj će zatražiti azil, ako su naznačili da u nekoj od europskih zemlja imaju člana obitelji, bez obzira jesu li imali tražene identifikacijske dokumente ili ih nisu imali, a da pritom nije uzeto u obzir da su im oni tijekom putovanja oduzeti ili uništeni ili da ih mnogi nisu ni bili u mogućnosti ishoditi u zemlji iz koje dolaze. Pritom se, kako se također saznaje iz prikupljenih svjedočenja, primjerice: mnogima nisu izdavala ili su se tranzitna policijska rješenja oduzimala, mnogi su bili primorani potpisivati Rješenja o obavezi napuštanja europskog gospodarskog prostora u određenom roku bez saznanja što točno potpisuju, bez mogućnosti savjetovanja s prevoditeljima i/ili pružateljima pravne pomoći, mnogi su se našli u poziciji da moraju zatražiti azil u zemlji o kojoj nemaju nikakvih informacija, u kojoj su “zaglavili” opravdano misleći da je koridor otvoren, mnoge obitelji su razdvojene ili ne mogu biti iznova spojene usprkos međunarodnom pravu, uslijed faktičkih ili pravnih zapreka koje su nastupile.
Izbjeglička kriza sve se više instrumentalizira kao adut u vanjskopolitičkim pregovorima različitih EU i ne EU zemalja kako bi se izborili određeni, davno zacrtani individualni politički ciljevi. Kao što Turska ucjenjuje EU ukidanjem viznog režima za svoje građane, Cipar ucjenjuje Tursku zahtijevajući međunarodno priznanje. U međuvremenu, dok su “veliki” zabavljeni svojim polugama interesa, izbjeglička kriza i dalje se radikalno pogoršava. Katastrofalni higijenski uvjeti u kampu Idomeni u Grčkoj prisilili su proteklih dana skupinu od gotovo 2000 ljudi na novo pješačenje i nedokumentirani prelazak zelene granice. Nedokumentirani prelasci znače da su ljudi koji se na to odlučuju potpuno nezaštićeni, prepušteni sami sebi, izloženi krijumčarima ljudima, samovolji graničnih policija, ozljedama, smrti, bolestima, gladi i pothlađivanju. Kao što su volonteri Inicijativa Dobrodošli i AYS već kazali, na ovaj način, zatvaranje granica doslovno ubija ljude. Od spomenute skupine ljudi, nakon što je minimalno troje preminulo na putu, prelazeći Suvu Rijeku, 600 do 700 ljudi je uspjelo preći granicu i stići u Makedoniju gdje su ih dočekali makedonski vojnici koji su dio ljudi potrpali u vojne kamione i, prema izjavama makedonske policije, vratili ljude u Grčku. No, vojska nije stala na ovome, pa su uhićeni i novinari i volonteri koji su pomagali izbjeglicama. Da stvar bude dodatno nehumana, makedonska policija prvu noć nije dozvolila nikakvu humanitarnu pomoć, pa ni UNHCR nije imao pristup preostalih 800 ljudi koji su prešli granicu i sad su zaustavljeni u Makedoniji. Druga skupina od 600 ljudi koja je krenula iz Idomenija prema Makedoniji, nije uspjela preći granicu te je noć provela smrzavajući se po grčkim planinama.
Ilegalne detencije
Ako se ovi ljudi i izvuku iz ovih nehumanih uvjeta, dalje na ruti ne mogu se nadati boljem tretmanu, a ovoj praksi, nakon promjene vlasti, pridružila se i Hrvatska. Prema izvještaju kojeg su na konferenciji za medije u srijedu (16. marta) predstavile Inicijativa Dobrodošli i Are You Serious? u tzv. izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu provodi se sustavno kršenje ljudskih prava. U ovom “Zimskom prihvatno-tranzitnom centru” nalazi se zatvoreni dio kampa, a osobe koje se nalaze unutra pod strogim su nadzorom policije. Izvan sektora u kojem su zatvorene mogu se kretati samo iznimno, a i tada isključivo u pratnji policije. Prema njihovim navodima, policija noću bez kucanja ulazi u kontejnere u kojima su smješteni kako bi ih pobrojala, ne dajući im priliku niti da se odjenu i tako zaštite svoju privatnost, stoji u Izvještaju inicijativa. Kontinuirani pristup ovim dijelovima kampa imaju samo radnici Ministarstva unutarnjih poslova i tek pojedini zaposlenici Hrvatskog crvenog križa, a od 2. marta i nekoliko radnika UNICEF-a kojima je pristup omogućen je pod strogim uvjetima koje je odredio MUP, dok se primjerice, aktivnosti s djecom provode u točno definiranim termina dva puta dnevno, ali uz izričitu zabranu komunikacije s odraslim osobama.
U Zimskom prihvatno-tranzitnom centru u Slavonskom Brodu osobe su zadržavane u de facto detenciji, a od 9. ožujka 2016. godine na temelju zabrane napuštanja kampa koja je izrečena kao obveza iz članka 112. st. 7. Zakona o strancima. Uzevši u obzir činjenicu da rješenje o napuštanju Europskog gospodarskog prostora u sklopu kojega je obveza određena ujedno konstatira i da je stranac smješten u Zimskom prihvatno-tranzitnom centru do napuštanja zemlje, postavlja se pitanje legalnosti ovakvog rješenja – smatraju u Inicijativama Dobrodošli i AYS – u smislu zabranjuje li im se napuštanje mjesta koje ionako ne mogu napustiti. Također, Dobrodošli i AYS upozoravaju na to da se radi o rješenju koje se po logici stvari (napuštanje zemlje) izdaje ljudima koji su na slobodi te, osim što se postavlja pitanje na koji način bi se ostvarila njegova svrha (dobrovoljnost pod prijetnjom deportacije), također otvara i pitanje opravdanosti, razmjernosti, a i pravne utemeljenosti obveze zabrane kretanja.
Kako je uopće do toga došlo?
Izdvajanja i vraćanja temeljila su se na neformalnoj odluci (koja je aktualna od 18.11.2015.) o propuštanju samo onih izbjeglica koje dolaze iz Sirije, Iraka i Afganistana te koje prilikom ulaska u Sloveniju izjave da namjeravaju otići u Austriju ili Njemačku. Metodama „kapricioznih“ pitanja te u slučajevima pojedinih zemalja i autsorsanjem odluke o pristupu teritoriju na prevoditelje i njihove lingvističke i kulturološke procjene, osobe u potrazi za međunarodnom zaštitom su se duž balkanskog koridora izdvajale, odbijale, vraćale i/ili prisilno zadržavale, a sve kako bi im se u sklopu formaliziranih “pravila” koridora, a potom i na temelju dodatnih uvjeta, te naposljetku i potpuno arbitrarnih odluka policijskih službenika i prevoditelja, ograničio pristup teritoriju zemlje, stoji u Izvještaju. Time su oni koji su do jučer legalno ulazili u zemlje duž balkanskog koridora i unutar sustava koje su uspostavile vlasti nadležnih zemalja, zaustavljeni na svojem putovanju te su postali ilegalni i izloženi progonu i zatvaranju.
UNHCR je, koliko je inicijativama poznato, dobio povremeni pristup zatvorenim sektorima 8. ožujka 2016. kako bi njegovi djelatnici informirali ljude o mogućnostima traženja azila u Republici Hrvatskoj. Međutim, otvara se pitanje koliko je moguće govoriti o efektivnom pristupu informacijama budući da su inicijative iz razgovora s osobom koja je u tom razdoblju boravila u zatvorenom sektoru saznale da je od UNHCR-a informacije primila tek na izričiti zahtjev i to u obliku informativnog letka koji nije sadržavao ništa osim osnovnih informacija o postupku traženja međunarodne zaštite. Adekvatna i relevantna informacija u ovom aspektu uključuje i pravo na pravnu informaciju o integracijskim pravima i mogućnostima, vjerojatnost dobivanja međunarodne zaštite na temelju ocjene individualnog slučaja. Isto tako, za ljude u ovoj situaciji naročito je bitna i informacija o posljedicama netraženja međunarodne zaštite, te da je individualizirani, osobni pristup svakoj osobi koja je u potrazi za međunarodnom zaštitom, a pogotovo osobi koja je lišena slobode, doista i pozitivna obveza države prema čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Inicijative zaključuju Izvještaj objašnjenjem trenutnog stanja. Nakon službenog zatvaranja tzv. balkanske rute, 315 zatvorenih osoba koje su se u tom trenutku nalazile u kampu, dobile su rješenje da su dužni napustiti Europski gospodarski prostor u roku od 30 dana, uz zabranu napuštanja samog kampa. Na taj su način, prisilna zadržavanja, izolacije i zatvaranja ljudi u Slavonskom Brodu nakon četiri mjeseca prividno legalizirana, a statusi ljudi i formalno kriminalizirani. S obzirom na sve navedeno, kao i činjenicu da je sudbina prisilno zadržanih izbjeglica nepoznata, kako njima, tako i javnosti, Inicijative smatraju da su ljudi doslovno zarobljeni, pri čemu im se traženje azila nameće kao jedina opcija za bijeg iz represivnog i dehumaniziranog okružja. Inicijative zahtijevaju da se ljudima koji su sada zarobljeni u Zimskom tranzitnom centru u Slavonskom Brodu pod hitno omogući sloboda kretanja te da se za njih aktiviraju nepopunjeni kapaciteti poput Prihvatilišta za tražitelje azila Porin u Zagrebu ili otvore drugi centri otvorenog tipa u kojima će im se pružiti kontinuirana i adekvatna podrška te stvoriti uvjeti da donesu informiranu odluku o svojoj budućnosti.
Dugoročni politički zahtjev je i dalje isti: otvaranje granica, osiguravanje sigurnog prolaska do željenih ciljeva i zbrinjavanje svih izbjeglica.