Dodatna, “politička” pojašnjenja koja su pratila nedavnu odluku bonitetne agencije Moody’s o smanjenju hrvatskog kreditnog rejtinga govore nam puno više o našoj budućnosti od neposrednih financijskih projekcija. Dok se ovdašnje vlasti prema procjeniteljima s Manhattana ophode u maniri nedoraslih ljubavnika, oni koje zastupaju u cijeloj priči figuriraju kao rekvizit viška kojem prijeti status “smeća”.
Previše je afera u novoj hrvatskoj vlasti da bi baš svaka dobila zasluženu pažnju: kada je, recimo, agencija Moody’s prije nekoliko dana okončala ljubavnu aferu između domaće vlade i njenih stranih kreditora snizivši rejting Hrvatske s Ba1 na Ba2, javnost je kraj kratkotrajne melodrame odgledala manje-više ravnodušno. Vladajućima mora da je znatno teže pao, jer od prvoga dana šalju nedvosmislene erotsko-ekonomske signale: premijer Orešković još je prije službenog stupanja na dužnost proveo noć s investitorima u austrijskom hotelu, svakodnevno im je slao ljubavne poruke u formi najavljenih reformi i trudio se, općenito, pokazati da je in the moody’s for love.
Valjda otud i promptne reakcije nakon što su njujorški procjenitelji oborili rejting, zadržavši mu negativne izglede. Ministar gospodarstva Tomislav Panenić već moli za novi randevu, spremno obećavajući: “Bit ćemo brzi, fleksibilni i uvjeriti ih u implementaciju promjena koje zahtijevaju od nas”; ministar financija Zdravko Marić dodaje kako je “vlada u potpunosti svjesna upozorenja” i da će “provesti reformski paket ove godine”; Orešković najavljuje rasprodaju tridesetak milijardi eura vrijedne državne imovine… Opozicija, jasno, za to vrijeme – tumačeći aktualni prijedlog proračuna – slavodobitno dokazuje kako od reformi opet neće biti ništa.
A raspravu o samom sadržaju reformi i jedni i drugi rasplinjuju negdje na pola puta između kategoričkog imperativa ozdravljenja nacionalne ekonomije i registra narodnih mudrosti prema kojima bi “svi htjeli reforme, ali nitko ne bi htio da počnu od njega” – kao da su reforme aritmetička inkarnacija društvene pravednosti, ometana samo egoizmom nerazumnih pojedinaca – pa ostajemo donekle uskraćeni za pravi smisao ključne riječi posttranzicijske političke tragikomedije. O reformama nitko ne zna ništa, pa ih stoga nitko niti ne dovodi u pitanje: tako bi otprilike mogla glasiti silogistička inverzija one navodne narodne mudrosti, pritom podjednako primjenjiva i na medijski tretman kreditnih agencija.
Kratka povijest Moody’sovih procjeniteljskih vještina
Vijesti poput ove o Moody’sovom snižavanju rejtinga, naime, šire se hrvatskim medijima uglavnom u formi citatnih krhotina o prevelikom javnom dugu, izostanku strukturnih reformi, slaboj iskorištenosti evropskih fondova, niskoj participacijskoj stopi radne snage i sporom ekonomskom oporavku – agencijski eksperti predviđaju, naime, stopu rasta od samo 1,5 posto u 2016. godini – dok globalni kontekst, vjerodostojnost bonitetnih kuća i osnovne koordinate političkih pozicija iz kojih one donose svoje sudove ostaju s onu stranu novinarske zainteresiranosti.
A ne treba, zapravo, puno truda da ih se rekonstruira: dovoljno je, na primjer, vratiti se samo desetak mjeseci unatrag, u maj prošle godine, kada je Moody’s u svome redovnom izvješću autoritativnim tonom prognozirao Hrvatskoj stopu rasta od mizernih 0,3 posto. Ekonomija je, prisjetimo se, do kraja 2015. rasla za 1,6 posto: nakon šestogodišnje recesije to možda i nije spektakularan rezultat, ali je zato golemi, više nego peterostruki kladioničarski promašaj agencije koja baš na predviđanju ekonomskog rasta temelji procjenu kreditnog rejtinga – a s njom i svrhu vlastitog postojanja – zaista teško nazvati drukčije nego spektakularnim.
Debakl je, doduše, zanemariv usporedimo li ga sa slavnim proročanstvima neposredno uoči posljednje velike ekonomske krize, kada je Moody’s – tek nakon što je kolaps tržišta nekretninskih kredita u SAD-u postao očit svima – srozao u status “smeća” više od 80 posto hipotekarnih osiguranja vrijednih preko 800 milijardi dolara, koje je tek nekoliko mjeseci ranije samopouzdano ocjenjivao najvišom kategorijom AAA. Općeprihvaćeno je tumačenje da je tim potezom, skupa s drugim bonitetnim kućama, itekako pripomogao stvaranju “savršene oluje” koja je potom pomela američku ekonomiju, a kada je oluja prešla Atlantik kako bi se u Evropi pretvorila u krizu javnog duga, ponovio je istu operaciju snižavajući nacionalnim ekonomijama kreditne izglede i gurajući ih dublje niz spiralu nepovoljnog zaduživanja: recentne krive procjene i snižene ocjene hrvatske kreditne sposobnosti utoliko su samo maleni manevri na rubovima nesagledivo šire ofanzive koja u ime kapitala zahtijeva privatizaciju, redukciju radničkih prava i sve ono o čemu uglavnom šutimo dok papagajski govorimo o “reformama”.
Ali može li se nešto drukčije očekivati od agencije koja gestom bezinteresnog predviđanja prikriva profitni motiv kojim se vodi dok – skupa sa Standard&Poor’som i Fitchom – drži oko 95 posto tržišta kreditnog rejtinga, u školskom primjeru sistemski korumpiranog oligopola? Štoviše, baš Moody’s sa S&P-om dijeli popola najveći dio ovog golemog plijena – Fitch je tu ipak znatno slabiji igrač – pa je, primjerice, Warren Buffett takvu konstelaciju relativno nedavno opisao kao “prirodni duopol” s “nevjerojatnom moći” određivanja cijena korisnicima. A Buffett valjda zna što govori; sam je, naposljetku, vlasnik petnaestpostotnog dioničkog udjela u Moody’sovim vlasničkim strukturama.
Provincijski eho globalnih zahtjeva kapitala
Lišimo li se, u skladu s ovim elementarnim uvidima, deplasiranih iluzija o pouzdanosti ekonomskih predviđanja rejting-agencija, preostaje nam politička dimenzija njihovog javnog angažmana. Možda je upravo zato, umjesto nasumičnog čeprkanja po proizvoljnim brojkama i postocima iz novog izvještaja, zanimljivije promotriti dvije rečenice u kojima američki stručnjaci skiciraju eksplicitno političke nedostatke aktualne hrvatske vlasti, pojašnjavajući zašto će joj baš one onemogućiti da provede neophodne reformske zahvate: “Širok raspon političkih stavova unutar vladajuće koalicije i relativno neiskustvo zastupnika Mosta povećavaju rizik neuspjeha nove vlade da osigura parlamentarnu podršku za ekonomske i fiskalne reforme. Iako nova vlada ima narodnu podršku za reforme, s obzirom na to da je Most vodio predizbornu kampanju na proreformskoj platformi, neke od predloženih reformi (poput racionalizacije javne administracije) već nailaze na otpor različitih dijelova koalicije.”
Na prvi pogled, čitamo skup samorazumljivih općenitosti: heterogena interesna raštimanost bilo koje koalicije uvijek koči dalekosežnije poteze, Most uistinu jest ušao u vladu na proreformskoj platformi a njegovi zastupnici zbilja jesu politički analfabeti. Na drugi pogled, međutim, ukazuje se pitanje: ako “širok raspon političkih stavova” iz perspektive kreditora po definiciji predstavlja problem, ne znači li to da oni u krajnjoj liniji preferiraju što discipliniranije sužavanje tog raspona, da predlažu dokidanje različitih mišljenja i da ideal uspješnog vođenja države zapravo vide – evo kovanice naročito popularne u hrvatskim međustranačkim prepucavanjima – u primjerenoj dozi političkog jednoumlja?
Dalje, činjenica da se Most uspeo na sadašnju poziciju moći preko proreformske kampanje može nam reći dosta toga, ali sasvim sigurno ne i kako “vlada ima narodnu podršku za reforme”: za Most je, prisjetimo se, glasalo manje od 14 posto glasača koji su izišli na izbore i tek nešto više od 7 posto ukupnog broja birača, a to što je iskoristio egal dvije velike predizborne koalicije kako bi dizajnirao deklarativni smjer državne politike prema vlastitom programu ne mijenja jednostavnu činjenicu da više od devedeset posto ljudi nije glasalo za njegove reforme. Upravo za Most, konačno, rezerviran je treći i najtragičniji element Moody’sovog obrazloženja: ima, doista, opake ironije u tome što upravo stranka koja se programski profilirala kao mali provincijski eho velikih zahtjeva globalnog kapitala u neočekivanom obratu zbog vlastitog neiskustva postaje glavnim krivcem za to što zahtjevi neće biti ispunjeni.
Rejting “demokratske (ne)zrelosti”
Kakvu bi točno ulogu odigralo njeno eventualno “političko iskustvo” u uvjetima nepomirljivo ukrštenih koalicijskih interesa iz Moody’sa nam, doduše, nisu pojasnili, baš kao što nisu riješili temeljni paradoks: ako se proreformska politika, kao što glasi općeprihvaćeni stav, na domaćoj sceni mogla roditi tek iz razbijanja dugogodišnjeg duopola okoštalih struktura HDZ-a i SDP-a, ako ona proizlazi iz radikalnog raskida s dosadašnjim statusom quo i ako su nam, drugim riječima, bila neophodna “nova” i “svježa” lica kako bi je artikulirala, nije li onda nedostatak političkog iskustva zapravo nužan preduvjet njenog provođenja? Bit će da ove kontradikcije ipak proizlaze iz osnovne Moody’sove projekcije: nakon što je kritizirala široki raspon političkih stavova pa umjesto njega izmaštala demokratsku potporu reformama, agencija sada projicira u Most ono što zapravo smatra temeljnim nedostatkom cjelokupnog glasačkog tijela.
Jednostavnije rečeno: navodno neiskustvo Mosta ovdje je samo drugo ime za političko neiskustvo hrvatskih birača, koji – iz perspektive kreditora – još uvijek nisu dovoljno tranzicijski sazreli da napokon jednoglasno prihvate nužne reformske mjere. I baš zato obrazloženjima bonitetnih kuća vrijedi posvetiti više pozornosti nego što to domaći mediji uobičajeno čine: njihove prognoze zauzimaju ispražnjeni prostor demokratske legitimacije, a njihov sud danas znači više nego naš glas.
Mala ljubavna drama na marginama ovoga procesa, u kojoj najstrastveniji reformski loverboy već u prvom činu dobiva nogu kao neiskusan ljubavnik, pritom je samo žanrovski začin inscenacije pseudodemokratskih procesa. Žao nam je Mosta, ali što da se radi: tamo gdje su reforme nužne, sve prave su ljubavi tužne.