Takozvana kurikularna reforma, započeta u mandatu prošle hrvatske vlade, početkom je godine (i dolaskom nove vlade) umalo ukinuta. No od razmišljanja o prekidanju ovog procesa ubrzo se odustalo kada se pokazalo kako je ideja obrazovanja “bližeg svakodnevnom životu” pridobila brojne zagovaratelje. Ipak, ideja “smislenijeg” obrazovanja očekivano nosi sa sobom i neke zamke.
Svi smo manje-više kronično nezadovoljni školom. Školski plan i program u nas je, opće je mišljenje, već duže vremena u krizi i to nisu uočili samo profesionalci na tom polju, nego i svi ostali koji u tome participiraju na bilo koji način. Problem je, dakako, uočio i ekspertni tim zadužen za školsku reformu pod nazivom “Cjelovita kurikularna reforma” i voditelj Boris Jokić, koji zadnjih godinu dana priprema bitne izmjene u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. Temeljno kurikularno pitanje, odnosno pitanje svih pitanja, kad je obrazovanje posrijedi, dolazi od sociologa Herberta Spencera i glasi: “Koje je to znanje koje je najvažnije?” te, nastavljamo sad mi, koje je onda kao takvo vrijedno generacijskog prenošenja i uvrštavanja u školski plan i program.
U zadnjem stoljeću konsenzus oko tog znanja u nekoliko se navrata mijenjao do mjere da je uzrokovao posve nove poglede na obrazovanje. Poslijeratni konsenzus je trajao sve do burnih i buntovnih šezdesetih, kad se plan i program mijenja u dva pravca – u kurikulume se uklopljuju sadržaji koji se tiču dotad socijalno slabo vidljivih i često malo uvažavanih grupacija stanovništva (etničke i rasne manjine, rodne manjine, deprivirane klase i dr.), a s druge strane, škola uslijed novih tehnoloških promjena i promjena u industriji prestaje proizvoditi isključivo ornamentalno znanje kao ranije i postaje mjesto gdje se produciraju bitno praktičnija znanja nego dotad.
Što se ovog drugog tiče, dakle objedinjujućeg školskog plana i programa uslijed ekonomskih i tehnoloških promjena, mi smo na ovim prostorima prošli školsku reformu iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je kurikulum dehijerarhizirao podjelu na manualni i intelektualni rad i kad je u kurikulumu stručnom i profesionalnom tipu znanja dan manje-više isti značaj kao i dotad povlaštenom gimnazijskom i akademskom tipu. Tadašnji sekretar za kulturu SR Hrvatske, Stipe Šuvar, u svojoj reformi nije samo objedinio kurikulum i stručno znanje s akademskim, nego je time i demokratizirao školovanje kao vjerojatno nitko dotad, a teško da će se takav pomak ponoviti i kasnije.
Oprečne ambicije
Ponovimo ukratko da je njegova reforma uklonila barijere između đaka iz siromašnih zajednica i đaka iz srednjoklasnih redova, da je ovima prvima kroz novi tip integriranog kurikuluma ponudio socijalnu mobilnost kroz školovanje kakvu dotad nisu imali, da je reforma barem deklarativno dotada deprivilegiranom, stručnom tipu znanja, ukinula status nižeg tipa znanja u odnosu na akademski tip znanja i da je ujednačio prilike između đaka iz favoriziranih klasa i onih iz podređenih slojeva te ovim drugima je omogućila da nakon školovanja dobiju priliku za zapošljavanje na više rangiranim mjestima.
Osim toga, ovom reformom bio je dijelom otvoren put i prema demokratizaciji društva – druga je stvar što ta prilika nije posve iskorištena – jer su, dotad tek formalno reprezentirani dijelovi stanovništva (dakle, oni siromašni i oni najnižeg socijalnog statusa), demokratiziranim školovanjem dobili realnu priliku za bitno veću participaciju u društvu. Odnosno klasna je svijest tu dobila priliku da preraste u političku svijest. Što se tiče prijedloga novog plana i programa, on takve ambicije nema. Upravo suprotno.
Jedna od ideja koja se spominje u javnosti jest da će četverogodišnji gimnazijski programi nakon dvije godine učenicima dozvoliti da se opredijele, odnosno da dobiju dodatnu mogućnost još jedne orijentacije nakon drugog razreda srednje. Međutim, taj princip izbornosti nije predviđen u strukovnom obrazovanju koje traje tri ili četiri godine. Naime, tamo bi po predloženoj reformi, baš kao i dosad, vladao svojevrsni socio-klasni determinizam, odnosno đacima-strukovnjacima princip kasnije preorijentacije ostao bi nepoznat. Ako bismo za opis ove situacije posudili izreku od aktualnog ministra zdravstva, koji je socijalno privilegiranim omogućio tzv. zdravstveni nadstandard, onda bismo mogli reći da nova reforma učenicima iz bogatijih obitelji omogućuje obrazovni nadstandard. Svima drugima ne preostaje ništa nego da se, socijalno fiksirani za onaj sloj u kojem su imali nesreću da se rode, izvole snaći s ponuđenim obrazovnim standardom.
Ograničeno reformsko polje
U njemu, na primjer, neće više biti obavezne lektire. Barem se tako priča, a na javnoj je raspravi, koja je upravo u toku, da raščisti nedoumice oko toga. Prijepori oko lektire postavljaju glavno pitanje kako motivirati đake na čitanje i treba li zbog tog cilja – naime da se čitanje u klinaca kako-tako primi – isto pretvoriti u razbibrigu, a od učitelja napraviti neku vrstu klauna. S druge strane, mnogi drže da danas kad postoji jedan stalni problem (učenikova deficitarna pažnja) i kad se pojavljuje jedan relativno novi problem (distrakcijska uloga novih tehnologija) disciplinirano čitanje knjiga postaje praktički pa imperativ.
Čini se da ekspertni tim ovakvim prijedlozima rješenja, koji inzistiraju na određenoj anarhoidnosti, pokušava barem donekle doskočiti jednom od glavnih problema našeg školstva koji na kraju ipak neće moći riješiti – nacionalističkoj uniformnosti školskog programa. Pa kad se već određeni sadržaj ne smije bitno mijenjati (pogotovo ne u nacionalno osjetljivim predmetima kao što su povijest ili hrvatski jezik), hajmo ga onda – kao da je stav reformatora – napraviti što elastičnijim. A sadržaj se ne smije mijenjati zato jer su stožerne ideje zacrtane i zadate u najvažnijoj i zapravo jedinoj korjenitoj kurikularnoj promjeni u nas, onoj obavljenoj 1990. godine, te nulte godine, kako je naziva ministar kulture, od koje treba početi svekoliko znanje u Hrvatskoj. Kad se već u temeljne etno-fakte ne smije dirati i kad ih se ni na koji način ne smije propitivati, hajmo onda fond tih fakata smanjiti i težište obrazovanja prebaciti na vještine.
Na neki je način neobavezujuća lektira sinegdoha za cijeli predloženi kurikulum. Jednako onako kako se novim prijedlogom bazična lektira kani napraviti neobavezujućom, isto se tako na neki način planira korigirati i bazični fond znanja, dakako, ne zadirući u nacionalnu jezgru, a sve u ime vještina i adaptabilnih znanja različitih vrsta. Tako se u reformskom draftu činjenični fond, baš kao i lektira, ostavlja na dispoziciji pojedinog učitelja, pa kao takav prestaje biti mandatoran i postaje fakultativan.
Klasno segregirano školstvo
Škola se pokušava učiniti što atraktivnijom. Najprije se, kako vidimo, predlaže uspostava principa arbitrarnosti, jer se uči ono oko čega se postigne konsenzus između učenika i učitelja, a na isti bi se način izabirala i lektira. Zatim se uvodi danas svuda popularni holistički pristup (međupredmetni blokovi i cjeloživotno obrazovanje), prati se razvoj svakog djeteta, inzistira se na metakogniciji, satovi su orijentirani prema iskustvu, praksi i projektu, uvodi se učenje praktičnog know-how itd.
Problem s ovom reformom je u tome da dok indirektno pokušava amortizirati jedan problem, malo olabaviti jako pritegnuti vladajući nacionalni monokulturni diskurs u školstvu, istovremeno stvara neke druge probleme. Jer, reformirati školstvo u pravcu utilitarnosti znanja znači zakinuti dobar dio djece, odnosno otežati im pristup neophodnom fondu činjeničnog znanja. Znanje, naime, jednostavno nije jednako pristupačno djeci radnika i seljaka i djeci građana srednjeg sloja. Ako im ni škola ne bude ono mjesto koje će uravnotežiti početne životne debalanse, onda škola kao takva pada na planu postizanja ideala socijalne pravde i demokratičnosti. Koncentrirano znanje iz knjiga i udžbenika, kao i ono iz obavezne lektire, jedina je količina znanja koja je podjednako dostupna svima. Zamijenimo li sadržajno bogati kurikulum praktičnim obučavanjem, onda se može dogoditi da mnogoj djeci latinski jezik i klasična literatura zauvijek ostanu nepoznati samo zato što su neoperativni i vrijede eventualno tek za “kvizove i križaljke”.