Kanadska naftna kompanija Bankers Petroleum u nedjelju je objavila prodaju svojih prava na eksploataciju nafte u Albaniji kineskom Geo-Jade Petroleumu, građevinskoj tvrtki koja je krajem prošle godine ušla u naftni biznis preuzimanjem koncesije na više polja u Kazahstanu. Dosadašnji koncesionar Bankers je pravo na eksploataciju albanskih kopnenih naftnih polja, najvećih te vrste u Europi, dobio još 2004. godine. Tada sasvim nepoznata kompanija, kanadska je tvrtka u međuvremenu postala uvjerljivo najveći gospodarski subjekt u Albaniji, dobrim dijelom zahvaljujući izrazito povoljnim uvjetima koji su koncesionara oslobađali plaćanja bilo kakve naknade osim poreza na profit. No i taj je porez tvrtka uspješno izbjegavala, kako se ispostavilo, lažno prikazujući dio profita kao investiciju.
Takva koncesija originalno je omogućena u nadi da će dugoročno dovesti do unapređenja tehnologije te da će visoki profiti koncesionara postepeno “kapati prema dolje” i pozitivno utjecati na životni standard stanovništva. No odnosi naftne kompanije sa stanovništvom i vladom s vremenom su se samo pogoršavali, dijelom zbog njezinog sustavnog izbjegavanja poreza, a dijelom i zbog katastrofalnih ekoloških posljedica koje je uzrokovalo ignoriranje sigurnosnih i ekoloških propisa. Sukob je kulminirao prošle godine kada je porezna inspekcija utvrdila kako je Bankers dužan državi 75 milijuna američkih dolara. Kako bi izbjegao plaćanje poreza, Bankers je odlučio tužiti državu na Međunarodnom arbitražnom sudu. Iako spor nikada nije završen, nastavak eksploatacije došao je u pitanje.
Povijesne ironije
Kanadska se kompanija naposljetku odlučila povući, s obzirom da doista nema previše razloga biti nezadovoljna svojim dvanaestogodišnjim poslovanjem i eksploatacijom prirodnih resursa bez koncesijske naknade. Na odluku je međutim vrlo vjerojatno utjecala i aktualna izrazito niska cijena nafte koja je profite smanjila puno značajnije nego državna potraživanja. Novi koncesionar, za razliku od Bankersa, izgleda ne cilja samo na kratkoročne profite, već i dugoročnu “energetsku sigurnost” Kine koja je veliki svjetski potrošač nafte, ali su joj vlastiti izvori vrlo skromni. Činjenica da je riječ o kineskoj kompaniji predstavlja specifičnu povijesnu ironiju. Naime, eksploatacija nafte u Albaniji 1970-ih je započeta upravo posredstvom kineske pomoći, kako u tehnologiji, tako i u sredstvima.
U tom je periodu Albanija naime bila jedini kineski saveznik, s obzirom na zaoštrene odnose te sile sa Sovjetskim Savezom i odbijanje Zapada da prizna Narodnu Republiku kao “službenu Kinu”. Velika pažnja koju je Kina nastojala posvećivati malenoj Albaniji u periodu 1967.-1978. ostavila je naposljetku trajne posljedice po albanski socijalizam, kako u unutrašnjem uređenju, političkoj retorici, vanjskoj politici, umjetnosti itd… Taj utjecaj Kine u tranzicijskom je periodu bio izložen karikiranju te je apostrofiran kao dokaz zaostalosti Albanije koja se umjesto razvijenom Zapadu orijentirala nazadnoj Kini. Ironija kineskog povratka na ista polja je tim veća što on ovoga puta nije motiviran savezničkim i razvojnim ambicijama, već je riječ poslovnoj transakciji, odnosno kupnji koncesije krajnje nepovoljne za Albaniju.